Prigovor savjesti i nagovor savjesti
u ratu oko pobačaja

Na okruglom stolu “Zakon o pobačaju za 21.stoljeće” pedijatrica Gorjana Gjurić ističe važnost reguliranja priziva savjesti u medicini u svjetlu izrade novog zakona o pobačaju (2017.)

Cijeli tekst možete pročitati u privitku. Ovdje vam donosimo najzanimljivije dijelove: 

I ginekolozi Sv. Duha, i drugi koji u Hrvatskoj i širom svijeta danas odbijaju vršiti legalne medicinske postupke iz domene reproduktivne medicine, kao i  francuski, njemački i ini liječnici od prije četrdesetak godina do naših dana, koji obavljaju postupke reproduktivne medicine u skladu sa stručnim i zakonskim propozicijama, svi oni postupaju po vlastitoj savjesti.

I, vrlo je važno istaknuti, prema “Rezoluciji o prizivu savjesti” Međunarodne federacije ginekologa i opstetričara (FIGO), i jedni i drugi imaju pravo na poštovanje svojih uvjerenja, i onda kada ne čine i onda kada čine zakonite zahvate u skladu sa svojom savješću. (…)

Za razliku od prošlih vremena, kada su mnogi poznati i nepoznati ljudi bili spremni podnijeti i podnosili najveće žrtve da bi ostali vjerni svojoj savjesti, danas pozivanje na savjest najčešće ništa ne košta. Zato ima i onih koji se kite svojom savješću, a zapravo je zloupotrebljavaju u svrhu ostvarivanja različitih sebičnih interesa. Usprkos tome, a posebno zbog religijske pozadine, osobna savjest je postala suvremena “sveta krava” kojoj se svi klanjaju, bez propitkivanja je li genuina ili falšna. (…)

Na žalost, značaj osobne savjesti prilično je umanjen u mnogim ljudskim postupcima, pa i u medicinskom radu. Savjest ne treba biti vodilja samo pri odbijanju vršenja nekih medicinskih zahvata, npr. pobačaja ili vantjelesne oplodnje, nego treba usmjeravati svekoliku aktivnost za dobrobiti pacijenta. Glas osobne savjesti liječnika trebao bi progovoriti i kada razni zakoni, propisi ili odredbe osujećuju pacijentima zdravstvenu zaštitu u skladu s njihovim zdravstvenim potrebama i dostignućima suvremene medicine (zdravstvena zaštita neosiguranih osoba, manjak lijekova zbog bolničkih limita, kupovanje lijekova iz vlastitog džepa na koje pacijenti imaju pravo iz zdravstvenog osiguranja, liste čekanja za dijagnostiku i liječenje, otpusti iz bolnice u kućne uvjete nepodesne za oporavak, neprimanje u bolnicu terminalnih bolesnika…). 

Priziv savjesti po svom javnom iskazivanju može biti pozitivan ili negativan.

Pozitivan priziv savjesti je činjenje neke radnje usprkos zakonu ili propisu ili nekoj drugoj odredbi (npr., historijski, abolicionisti su štitili odbjegle crne robove usprkos zakonu koji je naređivao njihovo vraćanje robovlasnicima).

Negativan priziv savjesti je nečinjenje neke radnje usprkos zakonu ili propisu ili nekoj drugoj odredbi (npr. historijski, odbijanje regrutacije usprkos zakonskoj obavezi vojne službe).

Priziv savjesti ovdje služi samozaštiti liječnika i liječnica od činjenja koja bi opteretila njihovu savjest i ugrozila njihov moralni integritet, a ne obazire se na profesionalne obaveze istih prema pacijentima, niti na prava pacijenta/ice na autonomiju, identitet, vlastito mišljenje, savjest i svjetonazor, privatnost te pravo na zdravstvenu zaštitu. Pri tome neminovno dolazi do kolizije osobne savjesti s profesionalnim i etičkim standardima medicine, koja danas nije (još) riješena u interesu pacijentica, paradoksalno, upravo onih zbog kojih zdravstveno osoblje i zdravstveni sustav uopće postoje. (…)

Ne treba se, međutim, zavaravati da sve završava s pobačajem i kontracepcijom, što nekima izgleda sasvim prihvatljivo ili nevažno. Ima tu još mnogo drugih “lipih stvari” s kojima je naša javnost nedovoljno upoznata, a dešavaju se u svijetu oko nas i nije nemoguće da i nas zahvate. Mnogi prizivači savjesti ne samo da odbijaju izvršiti pobačaj, nego odbijaju provoditi standardne zdravstvene mjere prije (npr. analgezija, anestezija) i nakon nekompliciranog legalnog induciranog pobačaj i kod njegovih rijetkih ali mogućih komplikacija. Spontani pobačaji su prizivačima često sumnjivi na samoizazvani namjerni pobačaj, pa se i prema tim trudnicama postupa na isti način. Ta savjesnost ide dotle da neke medicinske sestre-prizivačice ne pružaju sestrinsku njegu ženama koje imaju pobačaj, neke servirke-prizivačice im odbijaju donijeti hranu, neke spremačice-prizivačice im ne spremaju krevet, neki vozači sanitetskih vozila-prizivači odbijaju prijevoz. Opisani su čak i zahtjevi administrativnog osoblja da im se prizna pravo priziva savjesti, kako ne bi morale tipkati medicinsku dokumentaciju za žene koje su pobacile! Pravi teror nad ženama u nuždi!

Posebno su zabrinjavajući slučajevi odbijanja pravovremenog poduzimanja medicinskih indiciranih zahvata kod nepotpunih spontanih pobačaja i vanmateričnih trudnoća kao i kod drugih hitnih stanja vezanih uz trudnoću, kada su liječnici i zakonski obavezani pružiti hitnu medicinsku pomoć (slučaj Savite Halappanavar)

Prizivači/ce savjesti često kod žrtava silovanja odbijaju primjenu hitne kontracepcije (“dan poslije”) ili izvršiti pobačaj na zahtjev silovane žene. Izviješteno je o takvim postupcima katoličkih klinika u Kölnu 2013. Ljekarnici i ljekarnice, koji su potpisali priziv savjesti, odbijaju skladištiti i izdavati kontraceptive na recept ili na plaćanje iz džepa, što je posebno velik problem ako se radi o hitnoj kontracepciji (“dan poslije”, postkoitalna kontracepcija). I u Hrvatskoj smo već susreli takve slučajeve Također, često odbijaju provoditi  prenatalnu dijagnostiku bolesti fetusa (npr. amniocentezu, biopsiju koriona) i izvršiti pobačaj zbog prirođene anomalije ili bolesti ploda. Odbijaju i izvođenje većine metoda  izvantjelesne oplodnje. Neki prizivači savjesti odbijaju razne segmente reproduktivne zdravsvene zaštite ženama koje nisu u braku, maloljetnim djevojkama, lezbijkama.(…)

Pozitivni prigovor savjesti

Manje i premalo se čuje o pozitivnom prizivu savjesti (englconscientious commitment) u reproduktivnoj medicini (npr. Women on Web)

U takvom slučaju liječnike i drugo zdravstveno osoblje njihova savjest motivira da pomažu ženama i omoguće im reproduktivnu zdravstvenu zaštitu. Primarna posvećenost dobrobiti pacijentica omogućava im da potisnu svoja eventualna osobna moralna ili religijska uvjerenje u interesu pacijentica. To je savjest utkana u medicinsku etiku i profesionalizam u medicini, po kojima je dobrobiti pacijenta primarna dužnost liječnika. Paradoksalno, danas su upravo ti liječnici, koji vrše legalne pobačaje čuvajući život i zdravlje žena i uvažavajući ljudska prava žena često ponižavani i stigmatizirani ! Treba se nadati da će im žene i društvo vratiti dignitet koji zaslužuju. (…)

Kada je priziv savjesti prihvatljiv?

Kada se sudare liječnikovo pravo na priziv savjesti  s njegovom profesionalnom obavezom prema dobrobiti pacijentice, priziv savjesti je prihvatljiv samo onda kada je autentičan i kada će netko drugi, na vrijeme i kvalificirano ispuniti profesionalnu dužnost prema pacijentici. (…)

Prizivači savjesti u reproduktivnoj medicini najčešće se opiru mogućnosti uvođenja kriterija za utvrđivanja autentičnosti priziva savjesti. Pozivaju se na pravo privatnosti i posebno, na pravo na vjersku slobodu, kada ih izdašno štiti i Crkva. Na drugoj strani, jer je priziv savjesti, a posebno onaj temeljen na vjerskom uvjerenju u društvu svojevrstan tabu, mnogi koji su po svom položaju u zdravstvu dužni utvrđivati autentičnost priziva to uopće ne žele činiti. Zanimljivo je ovdje primijetiti, kako ti isti prizivači savjesti smatraju nužnim i oportunim ispitivati i ocjenjivati ženine razloge za pobačaj. Dapače, mnogi bi takvu proceduru unijeli u zakone i propise, ma koliko se time krši ženino pravo na privatnost i autonomiju! (…)

U tranzicijskim prilikama hrvatskog društva, jedan dio (čast iznimkama!) ginekologa koji su prije 20-30 godina uredno vršili pobačaje u bivšem socijalističkom sistemu, sada prizivom savjesti demonstriraju svoju privrženost novom poretku, u kojem je iskazivanje religijskih, posebno katoličkih vrijednosti vrlo važna referenca za pozicioniranje u društvu, pa i u medicinskoj profesiji. U autentičnost priziva može se sumnjati, jer su u ex-Jugoslaviji svi savezni ustavi (1946., 1963. i 1974.) jamčili slobodu savjesti i vjeroispovijesti, temeljem čega je svatko mogao izjaviti priziv savjesti (kao što je to učinio npr. dr. Damir Eljuga: prema njegovoj vlastitoj izjavi u emisiji Labirint, HTV 1, 23.10.2014., on je očitovao svoj prigovor savjesti svom nadređenom i bio izuzet od vršenja pobačaja). Konačno, autentična savjest ne preza od rizika i žrtve, dapače! Ljudi su gorili na lomačama za svoju savjest! Nije teško pozivati se na savjest kad to ne samo da nije zabranjeno nego donosi i osobnu korist! (…)

Sa stanovišta profesionalizma u samoj medicinskoj profesiji, važno se sjetiti da osobna savjest, iako vrijednost po sebi, nije jedina moralna vrlina koja određuje prakticiranje medicine, a još manje se očituje isključivo kao priziv savjesti. Moralna savjest liječniku prvenstveno nalaže postupanje na dobrobit pacijenta, usprkos svim mogućim preprekama, pa i pod cijenu vlastitog života. Stavak 1. čl. 2. Kodeksa medicinske etike i deontologije HLK kaže: ”Liječnik će poštovati prava pacijenta smatrajući dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom”. S time da o onom što je za njega /nju dobro ne odlučuje liječnik, nego pacijent/-ica, čije ljudsko pravo na autonomiju je liječnik dužan poštivati. Na tom etičkom i profesionalnom imperativu, koji predstavlja obećanje koje je doktor dao pacijentu u času kada je postao doktor, temelji se odnos liječnik-pacijent, odnos čija je glavna karakteristika povjerenje. Povjerenje da će liječnik, u trenutku kada mu je njegova pomoć potrebna, učiniti sve što medicina zna i može za pacijenta.

Dr. med., dr. sc. Gorjana Gjurić, 02.11.2014.

izvor