Pravo na pobačaj: činjenice i činjenicama usuprot

Pobačaj, kao i brojne druge pojave vezane uz ljudsku spolnost i reprodukciju i danas su kako u svijetu tako i u Hrvatskoj još uvijek predmetom mnogih kulturoloških, religijskih, moralističkih, političkih, pravnih i socioloških debata i razmimoilaženja (Rittossa Dalida. Prijepori o pravu na pobačaj u Republici Hrvatskoj, 2005., Prljić Snježana. Pobačaj-za i protiv. Biblioteka Analytica Adriatica, Hrvatski kulturni dom Rijeka, 1995.; Hrabar Dubravka. Pravo na pobačaj: pravne i nepravne dvojbe. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol.65 No.6 Prosinac 2015, str 791-831.; Radačić Ivana. Regulacija pobačaja – Praksa Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava  u svjetlu globalnih standarda. ZPR 5(3) 2016; 251-270.).

Zadnjih desetljeća pravo na pobačaj razvija se kao temeljno ljudsko pravo. Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe i Europski parlament naglašavaju u više navrata da je pravo na pobačaj fundamentalni aspekt ljudskih prava žena. Službena tijela za ljudska prava Ujedinjenih naroda i Europske unije u više su navrata istaknula da vlade država-članica krše prava žena kada čine pobačaj nedostupnim, te ih uporno pozivaju da poboljšaju pristup sigurnom i legalnom prekidu trudnoće i da liberaliziraju zakone koji kriminaliziraju i zabranjuju pobačaj.

Ipak, treba imati na umu da je pravo na pobačaj jedno novo i krhko pravo, staro tek nekih 50-tak godina. Nasuprot višestoljetnoj zabrani, kriminalizaciji i stigmatizaciji pobačaja, koje i danas traju u 1/4 država svijeta gdje je zabranjen, ali i u državama u kojima je dopušten, to je potpuno nova društvena i legalna pozicija koja ima nemali broj osporavatelja i protivnika.

Tako zadnjih godina jača konzervativna opozicija pravu na pobačaj. Posebno je snažna u SAD, gdje ginekolozi i drugo osoblje američkih klinika za abortuse često nose pancirke za zaštitu od smrtonosnih metaka, ali se prelila i u Europu. U mnogim europskim državama protuaborcijski pokreti podržani i/ili potaknuti prvenstveno Katoličkom crkvom i desnom politikom vode intenzivnu borbu za ograničavanje prava na pobačaj ili vraćanje njegove totalne zabrane. Centralno mjesto prijepora jeste jesu li ili nisu oplođena jajna stanica, pre-embrij, embrij i fetus  nositelji temeljnih ljudskih prava kao i čovjek nakon rođenja. Prvenstveno se radi o pravu na život ploda u maternici, čija bi inauguracija  ” o jednom trošku” onemogućila prvenstveno izvođenje pobačaja, istovremeno i postkoitalne kontracepcije, a onda i medicinski potpomognute oplodnje i istraživanja i medicinske primjene embrionalnih stanica i tkiva.  Vrlo lako bi došlo i do zabrane kontracepcije i dobrovoljne sterilizacije. Ženama bi time zbog trudnoće bila oduzeta mnoga njihova temeljna ljudska prava, koja im pripadaju jednako kao i muškarcu. Takve posljedice su jasno vidljivo u državama čija su nacionalna zakonodavstva unijela zaštitu prava na život prije rođenja. U Europi su to Poljska i Irska, a u svijetu npr. mnoge američke savezne države, Gvatemala, Čile, Dominikanska Republika, neke savezne meksičke države. Uporište takvim zakonskim rješenjima daje nepostojanju univerzalnog konsenzusa o početku ljudskog života, zbog čega je moguća kodifikacija nekog partikularnog, najčešće religijskog stava o tom pitanju. Također ove države nisu vezane obavezama iz UN Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i/ili drugih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, ili ih jednostavno krše.

Činjenica je da postojeći međunarodni i regionalni instrumenti o ljudskim pravima štite pravo na život od rođenja, a ne prenatalno. Usprkos suprotnim glasinama koje bučno pronose protivnici pobačaj, plod u maternici nema pravni status niti mu pripadaju temeljna ljudska prava do trenutka rođenja. Već članak 1. Opće deklaracije o pravima čovjeka proklamira: ” Sva ljudska bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”. To potvrđuju povijesti usaglašavanja kasnijih ugovora (travaux preparatoires) i juriprudencija organa ovlaštenih za interpretaciju i nadzor njihovog provođenja. Osim toga, opći komentari, zaključna mišljenja, rezolucije i preporuke nadzornih tijela redovito ukazuju na obavezu država-stranki da ženama osiguraju siguran i legalan pobačaj kao garant njihovog prava na život, zdravlje, privatnost, sigurnost, autonomiju, zaštitu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i drugih temeljnih ljudskih prava.

1/Ujedinjeni narodi – Ljudska prava- Opća deklaracija o pravima čovjeka

Pravo žene na siguran i legalan pobačaj proizlazi iz više osnovnih ljudskih prava, koja su sva utvrđena još 1948. godine u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. To su: pravo žene na dostojanstvo, pravo na život, pravo na zdravlje, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije, pravo na slobodu i sigurnost osobe, pravo na privatnost, pravo na jednakost i nediskriminaciju, pravo na informacije, pravo na slobodu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, pravo na uživanje dobrobiti znanstvenog napretka i njegove primjene. Sva ta deklarativna prava su 1968. godine pretočena u pravno obavezujuće međunarodne sporazume, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda.

Republika Hrvatska postala je država stranka tih ugovora 08.10.1991., temeljem notifikacije o sukcesiji države prednice, SFR Jugoslavije (NN 12/93). Ovi ugovori, koji pripadaju među šest konvencija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, prema odredbama čl.140. Ustava Republike Hrvatske (NN 41/01) dio su unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona, te ih sudovi mogu i neposredno primjenjivati kad odlučuju o pitanjima koja se tiču zaštite ljudskih prava pojedinaca. Zakon o sudovima (NN 150/05) u članku 5. propisuje: ˝Sudovi sude na osnovi Ustava i zakona. Sudovi sude i na osnovi međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Sudovi primjenjuju i druge propise koji su donijeti sukladno Ustavu, međunarodnom ugovoru ili zakonu Republike Hrvatske”.

Ovdje je nužno nabrojati temeljna ljudska prava iz Opće deklaracije o pravima čovjeka, jer neki danas (namjerno) zaboravljaju ili (namjerno) prešućuju  da ona pripadaju potpuno jednako ženama kao i muškarcima. To su neotuđiva ljudska prava koja je nemoguće negirati, oduzeti ili umanjiti ženama zbog trudnoće.

Pravo na dostojanstvo

Članak 1. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.

Pravo pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost

Članak 3.Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. (čl.3. Opća deklaracija o pravima čovjeka UN, 1948),

Pravo na jednakost i nediskriminaciju,

Članak 2s.st.1. Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.

Pravo na zdravlje i na uživanje dobrobiti znanstvenog napretka i njegove primjene

Zdravlje i pravo na zdravlje definirani su prvi put u preambuli Ustava Svjetske zdravstvene organizacije Ujedinjenih naroda još 1946 g. U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navode se općenito u čl.25., a eksplicitno u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. u čl 12.

Prema Ustavu SZO, definicija zdravlja glasi ” Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i smetnji “.

Pravo na zdravlje definirano je u Ustavu SZO kao pravo na uživanje najveće mogućege razine zdravlja.

Od 1981. godine, kada je stupila na snagu, UN Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena u čl. 12. propisuje odgovornosti država-stranaka za uklanjanje diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite, naglašavajući posebno područje planiranja obitelji i zdravstvene usluge koje su potrebne isključivo ženama, a vezane su uz trudnoću, porođaj i postnatalno razdoblje.

Pravo na uživanje dobrobiti znanstvenog napretka i njegove primjene sadržano je u čl.27. Opće deklaracije o ljudskim pravima i u čl.15(1)(b) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na privatnost

Članak 12. Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.

Pravo na slobodu od okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

Članak 5. Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

Pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije

Članak 18. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.

Pravo na informacije

Članak 19. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

2/Ujedinjeni narodi – Prava žena-Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena

Uvidjevši da su, usprkos gore spomenutim međunarodnim ugovorima, žene u svijetu i dalje diskriminirane u odnosu na muškarce u pogledu uživanja temeljnih ljudskih prava, UN 1979. donosi Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je do danas kamen-temeljac prava žena na međunarodnoj razini.

Tu su konvenciju ratificirale 187 od 193 države članice UN, ali je na istu izražen i najveći broj rezervacija i deklaracija (više od 40 država). SAD su potpisale, ali do danas nisu ratificirale Konvenciju. Konvenciju nisu potpisale, očekivano, Sveta stolica, te Iran, Somalija, Sudan i Tonga. Hrvatska je postala država stranka Konvencije temeljem notifikacije o sukcesiji 1991.godine. Fakultativni protokol uz Konvenciju, koji pojedincima i grupama omogućava žalbeni postupak CEDAW Odboru ratificirale su  103 države, među njima i Hrvatska (NN 3/2001)

U Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena se dva članka direktno odnose na ženina specifična reproduktivna prava.

Već spomenuti čl. 12. Konvencija govori o odgovornosti država-članica za uklanjanje diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite, naglašavajući posebno područje planiranja obitelji i zdravstvene usluge vezane uz trudnoću, porođaj i postnatalno razdoblje.

Članak 16. (1) e)/ Konvencije ženama  daje ” jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovim pravom”.

Općim preporukama br.21. uz čl. 16 (1) (e) Konvencije iz 1994. pojašnjeni su razlozi zbog kojih žena ima pravo samostalno odlučivati o broju i razmaku između djece. Prepoznato je da trudnoća i briga za podizanje djece utječe na pravo žene na edukaciju, zapošljavanje i druge aktivnosti vezane uz njezin osobni razvoj, a predstavlja i nejednako radno opterećenje. Broj djece i razmak između djece imaju slične posljedice na ženin života i zadiru u njeno fizičko i mentalno zdravlje. Prisilna trudnoća, prisilni pobačaj i prisilna strilizacija također imaju ozbiljne posljedice za ženu. Stoga odluka hoće li ili neće imati djecu, iako najbolje donešena zajedno sa suprugom ili partnerom, ne smije biti ograničena voljom bračnog druga, partnera, roditelja ili države. Osim toga, žena mora imati na raspolaganju  informacije o kontracepciji, spolni odgoj i usluge za planiranje obitelji.

Opće preporuke br.24. uz čl.12. Konvencije iz 1999. odnose se na pravo žene na zdravstvenu zaštitu, posebno na zaštitu reproduktivnog zdravlja i na planiranje obitelji. U cilju ostvarivanja ravnopravnosti muškaraca i žena, države stranke su obavezne osigurati one oblike zdravstvene zaštite koje trebaju samo žene i učiniti ih dostupnim ženama bez autorizacije od strane supruga, partnera, roditelja ili zdravstvenih radnika.

Akcijski program Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju održane 1994. godine u Kairu i Akcijski program Pekinške (Beijingške) 4. Svjetske konferencije o ženama iz 1999. detaljno su razradili spolna i reproduktivna prava žena i istaknuli njihovu važnost za spolno i reproduktivno zdravlja žena.

Brojni opći komentari, opće preporuke, zaključna mišljenja i odluke povodom kršenja pojedinačnih prava raznih odbora Ujedinjenih naroda koji prate provedbu međunarodnih ugovora o ljudskim pravima naglašavaju potrebu legalizacije pobačaja i osiguravanje njegove dostupnosti ženama. U instruktivnom tekstu Bringing Rights to Bear. Abortion and Human Rights je navedeno više od 160 takvih dokumenata.

I Hrvatska je prošle godine dobila Zaključne primjedbe UN Odbora za praćenje provedbe Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW Odbor) o svom 4. i 5. periodičkom izvještaju o provođenju Konvencije (link)), u kojem je pozvana da regulira priziv savjesti liječnika na način da on ne opstruira dostupnost sigurnog i legalnog pobačaja ženama, te da troškove pobačaja i kontracepcije uključi u zdravstveno osiguranje.

Sveta stolica je početkom 2014. primila također vrlo ozbiljne Zaključne primjedbe Odbora za prava djeteta UN zbog nepoštivanje prava djeteta ( dijete definirano kao osoba do 18. godine starosti) na uživanje najveće moguće razine zdravlja, posebno spolnog i reproduktivnog zdravlja. Kao sporna navedena su 1/ stajalište Svete stolice o abortusu, koje predstavlja očigledan rizik za zdravlje i život trudnih djevojčica/djevojaka  (Zaključne primjedbe, 54,55) i 2/stavovi i prakse SS-e vezane uz kontracepciju, seksualno i reproduktivno zdravlju i informiranje adolescenata, koje imaju negativne posljedice u vidu ranih i neželjenih trudnoća, potajnih abortusa i spolno prenosivih bolesti, uključivši HIV/SIDA (Zaključne primjedbe, 56,57). Jedna od preporuka Odbora Svetoj stolici jeste da izmijeni kanon 1398. o pobačaju  tako da navede okolnosti u kojima  pobačaj može biti dopušten (Zaključne primjedbe, 54,55).

Upravo sada, povodom izbijanja epidemije infekcije zika virusom u Latinskoj Americi, Visoki povjerenik za ljudska prava Ujedinjenih naroda je 05.02.2016 pozvao vlasti u tamošnjim državama da hitno revidiraju zakone koji kriminaliziraju pobačaj i da učine ženama dostupnu realizaciju svih spolnih i reproduktivnih prava u skladu s međunarodnim standardima, uključivši pobačaj i kontracepciju (link).

3/Pravo na pobačaj u EU

Europska unija, kao regionalna integracijska organizacija, nije stranka Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, ali svaka od njezinih 28  članica jeste. Međutim, jednakost žena i muškaraca je jedna od temeljnih vrijednosti na kojima je EU utemeljena. Ravnopravnost žena i muškaraca i zabrana diskriminacije po osnovi spola su integralni dio Europske konvencije o ljudskim pravima (čl.14.) i Povelje o temeljnim pravima EU (čl.21.)

U EU, spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena su u ingerenciji država članica, kao i sva ostala pitanja zdravlja i zdravstva / Rezolucija o spolnom i reproduktivnom zdravlju Europskog parlamenta /2013/2040 (INI)/. Pri tome, Europski parlament je višekratno podržao implementaciju Akcijskog programa Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, Kairo 1994. (npr. 1996.g 51996IP0152(01) Resolution on the follow-up to the Cairo International Conference on Population and Development Official Journal C 211 , 22/07/1996 P. 0031, 2010 godine Preporuka Europskog parlamenta 1903/2010 na potpuniju realizaciju akcijskog programa Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju iz 1994.). Uz  obilježavanje 20.godišnjice Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, održane 22.09.2014. u New Yorku, EU i njezine države-članice ponovile su svoju privrženost akcijskom programu Konferencije i njegovoj implementaciji u predstojećem razdoblju nakon 2014. godine.  (Statement by the European Union and its Member States at the Special Session of the General Assembly on the Follow-up to the Programme of Action of the International Conference on Population and Development beyond 2014 link).

Dvijetisućeiprve godine prezentiran je Van Lackerin zvještaj o spolnom i reproduktivnom zdravlju u Europi /2001/2128 (INI)/. Parlamantarna skupština Vijeća Europe donijela je 2004. godine Rezoluciju 1399 ” Europska strategija za promicanje seksualnih i reproduktivnog zdravlja i prava” (link),  a 2008. godine Rezoluciju 1607 ” Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi”). Tamo, uz ostalo, poziva država članica  Vijeća Europe da jamče ženama stvarno korištenje njihovog prava na siguran i legalan pobačaj, da dekriminaliziraju pobačaj ako to već nisu učinile i da dokinu prepreke dostupnosti pobačaju koje u nekim državama postoje.

U Izvještaju o napretku jednakosti između žena i muškaraca u EU 2013.godine (2014/2217(INI) (Tarabella izvještaj), kojeg je Europskom parlamentu podnio Odbor za prava žena i rodnu jednakost u siječnju 2015., u čl.Ae navedeno je da su seksualna i reproduktivna prava temljna ljudska prava i da trebaju biti uzeta u obzir u akcijskom programu za zdravlje EU-e. U čl.45. izrijekom se podržava stanovište da žene moraju imati kontrolu nad svojim spolnim i reproduktivnim zdravljem i pravima, “ne manje od  spremnog pristupa kontracepciji i pobačaju”; podupiru se mjere i aktivnosti za poboljšanje pristupa žena zdravstvenim uslugama i informacijama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima i pozivaju se EU i države-članice da uvedu mjere i aktivnosti za osvješćivanje muškaraca o njihovoj odgovornosti u području seksualnosti i reprodukcije.

U godišnjem izvještaju Europskom parlamentu o stanju ljudskih prava i demokracije u svijetu 2013. i s time povezanoj politici EU (Panzeri Izvještaj) iz veljače 2015. godine (link) također su afirmirana spolno i reproduktivno zdravlje i prava (čl.135. i 136.) i izraženo protivljenje bilo kakvom umanjivanju. U čl. 136. navedeno je: ”Sa žaljenjem se konstatira da je žensko i djevojačko tijelo, posebno u pogledu spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava, još uvijek ideološko bojno polje, i poziva se EU i države-članice da priznaju neotuđiva prava žena i djevojaka na tjelesni integritet i autonomno odlučivanje u pogledu, između ostalog, prava na pristup dobrovoljnom planiranju obitelji i sigurnom i legalnom pobačaju…”

Europska komisija je također 2014. godine odbila građansku inicijativu “Jedan od nas”, kojom se pokušalo “na mala vrata” uvesti zabrana pobačaja u Europi. (Communication from the Commission on the European Citizens’ Initiative “One of us ” COM(2014) 355 final , 28.05.14. (link), Građanska inicijativa One of us se zbog toga obratila Europskom općem sudu, pa je definitivno rješenje još očekuje (link).

Kako religijske institucije i naučavanja predstavljaju najveću prepreku implementaciji ženskih spolnih i reproduktivnih prava ( Bijelić N, Hodžić A: “Siva zona”: pitanje abortusa u Republici Hrvatskoj, Hodžić A, Bijelić N. Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u EU), Parlamentarna skupština Vijeća Europe je 2005. godine donijela Rezoluciju 1464 “Žene i religija u Europi”, u kojoj se zalaže za oslobađanje europskog društva od religijski fundiranih stereotipa o ženama i za punu realizaciju ženskih prava u europskim državama (link). Čitava Rezolocija 1464 je vrijedna pomne pažnje. U čl. 7.3., npr., Parlamentarna skupština poziva države-stranke da ” jamče odvojenost crkve i države, što je nužno kako bi se osiguralo da žene ne budu podvrgnute religijski inspiriranim zakonima i politikama (npr. u području zakona o obitelji, razvodu i pobačaju).

Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 2012.godine “Rezoluciju 1860 (2012) Unaprijeđivanje prava žena u svijetu” , U istoj konstatira nedovoljno napredovanje u pogledu realizacije prava žena u svijetu, te već u čl.1.” podcrtava da je za realizaciju jednakosti i nediskriminacije žena de jure i de facto nužno odvajanje religije od države”.

4/Sudska praksa

Krajem siječnja 2016. godine svijetom je odjeknu epilog povjesnog slučaj K.L. protiv države Peru , /Odbor za ljudska prava UN, Communication No. 1153/2003, U.N. Doc CCPR/C/85/D/1153/2003 (2005)/, kojim su UN potvrdile pravo na pobačaj kao ljudsko pravo. Deset godina nakon  odluke UN Odbora za ljudska prava, država Peru isplatila je obeštećenje ženi K.L., kojoj je kao 17-godišnjoj djevojci uskraćen pobačaj  anencefaličnog ploda. Bila je prisiljena iznijeti trudnoću, roditi teško malformirano dijete i dojiti ga 4 dana, dok nije umrlo, zbog čega je imala teške psihičke sekvele. Država Peru proglašena je odgovornom jer nije osigurala pristup legalnom prekidu trudnoće i time prekršila više temeljnih ljudskih prava žrtve K.L. (link) – pobačaj – ljudsko pravo.

Još 2011. u slučaju L.C.v Peru (CEDAW Odbor, Communication No. 22/2009, U.N. Doc. CEDAW/C/50/D/22/2009 (2011), Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena utvrdio je da vladino onemogućavanje legalnog pobačaja 13-godišnjoj silovanoj djevojčici predstavlja spolnu diskriminaciju i osnažuje rodne stereotipe. Ta je djevojčica zbog trudnoće pokušala suicid skokom s jedne zgrade. Preživjela je, ali je zadobila povrede kralježnice koje su zahtijevale hitnu intrevenciju. Međutim, liječnici je nisu htjeli operirati zbog trudnoće. Zahvat je odgađan, a kada je izvršen već je bilo kasno. Djevojčica je ostala paralizirana (link).

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je više presuda zbog uskraćivanja pobačaja ženama, djevojkama i djevojčicama. One su temeljene na povredama konvencijskog europskog i/ili međunarodnog prava koje su ocijenjene kao diskriminacija žrtava, povreda njihovog ljudskog dostojanstva, povreda prava na zdravlje, prava na zaštitu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i/ili drugih temeljnih ljudskih prava. ESLJP je višekratno iznio stanovište da države imaju pozitivnu obavezu štititi prava žena kroz uspostavu efikasnih mehanizama za dostupnost legalnog pobačaja. U već citiranom radu Ivane Radačić navedeni su i analizirani  brojni primjeri iz prakse Europske komisije za ljudska prava i ESLJP ( Radačić Ivana. Regulacija pobačaja – Praksa Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava  u svjetlu globalnih standarda. ZPR 5(3) 2016; 251-270. revija.pravo.unizg.hr/index.php/zpr/article/download/143/79). U nastavku su navedene neke najpoznatijih presuda;

Tysiąc v. Poljska, No. 5410/03, presuda 2007

R.R. v. Poljska, No. 27617/04, presuda 2011

A, B and C v. Irska, No. 25579/05, presuda 2010

P & S v. Poljska No. 57375/08, presuda 2012

Sve navedeno dokazuje da, u najmanju ruku u Europi, postoji čvrsto etablirano pravo žena na pobačaj u određenim zakonskim okvirima). Konačno, sve europske države su legalizirale pobačaj osim Malte. Oni koji se tome protive, (bezočno) tvrdeći da je pobačaj ubojstvo, zapravo su pronositelji lažnih vijesti kojima se zbunjuje i plaši nedovoljno informirana javnost. Posebno ako su to stručnjaci u kojima javnost vidi znanstvene autoritete, ne razlikujući, na žalost, znanost od psudoznanosti. Osim namjere da svima nametnu vlastiti svjetonazor, za to nema nikakve osnove. Pravo na pobačaj, naravno, nikoga ne prisiljava da čini pobačaj. Ja imam pravo preseliti se u npr. u Bugarsku, ali to pravo neću koristiti. Ja imam pravo glasa, ali mogu neizaći na izbore. Isto tako, žena ima pravo koristiti ili nekoristiti svoje pravo na pobačaj. Tu nema nikakve prisile, nema nikakvog ograničavanja ničije slobode, nema diskriminacije. Kratko i jasno; protivnici pobačaja imaju slobodu da ne čine pobačaj, apsolutno nitko ničim ne ugrožava to njihovo pravo. A oni koji misle drugačije, imaju zakonsko pravo da čine pobačaj. I treba biti tako da ih u tome nitko ne priječi ili ih zbog toga stigmatizira. Ako bi se, zlu ne trebalo, dogodilo  drugačije, imali bi situaciju koju lijepo opisuje C.S. Lewis (1896.-1963.), tvorac poznate fikcije “Kronike iz Narnije”, inače predani anglikanac, laički teolog i apologet kršćanstva, u svojoj antologiji eseja “Bog na doku” iz 1948. godine:

”Od svih tiranija najtiranskija može biti ona koja se predano izvršava za dobro njezinih žrtava. Bilo bi bolje živjeti pod vlašću razbojnički baruna nego pod svemoćim moralnim zabadalima. Okrutnost razbojnika-baruna nekad može zaspati, njihova pohlepa može na nekoj točci biti utoljena; ali oni koji nas kinje za naše dobro kinjiti će nas beskrajno, jer to čine s odobrenjem vlastite savjesti.”

Gorjana Gjurić, 25.05.2016.

izvor