Lažne istine

I dio: O početku ljudskog života, pravu na život prije rođenja i plodu u maternici kao ljudskoj osobi u protu-pobačajnoj kampanji nakon i usprkos rješenju Ustavnog suda o legalnosti pobačaja

Iako je Ustavni sud riješio da je pobačaj izvršen u skladu sa Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece legalan medicinski zahvat,  nastavlja se klero-konzervativna kampanja protiv prava žene na pobačaj. Novi cilj voditelja protu-pobačajne kampanje jeste novim zakonom, koji temeljem rješenja Ustavnog suda treba izraditi i usvojiti unutar iduće dvije godine, što više ograničiti pravo žena na pobačaj. Kada već pokušaj zabrane pobačaja na Ustavnom sudu nije prošao, treba ga učiniti što teže dostupnim.

Kao ni proteklih 26.godina, sredstva se ne biraju. Na repertoaru su i dalje notorne laži, klevete, poluistine, izvrtanje argumenata, selektivno iznošenje činjenica… (Kovačević Sanja. Kada zbori Donald Stjepo Trump Bartulica Popov. Libela. 28.10.2016.) Sve to je upakirano u retoriku koja pokreće snažne bazične emocije i blokira dublje propitivanje suštine i kritičko razmišljanje. Novine, časopisi, internetski portal, društvene mreže, radio, televizije preplavljeni su kritikama, ocjenama i porukama Prolife-ra, U ime obitelji, Vigilare-a, Grozda, Pokreta za nerođeni život i inih, koji komentiraju rješenje Ustavnog suda i najavljuju svoje daljnje akcije. Možda je još gore kada “prekrajaju” ocjene Ustavnog suda i interpretiraju ih onako kako to njima odgovara, iskorištavajući autoritet ove visoke pravosudne instance kao pokriće za svoje potpuno suprotne stavova. Inicijativa Prolife već je na dan objave Rješenja Ustavnog suda (02.03.2017.) započela on-line potpisivanje peticije Vladi i Saboru, a potpisivanje u gradovima, selima, županijamaiI biskupijama diljem Hrvatske trajati će 40 dana, od 19.03.-16.04. 2017. I peticija sadrži standardno korištene dezinformacije i selektivne, jednostrane podatke, koji služe svrsi. Sve u namjeri da se postigne “sveti cilj” makar i “ne-svetim” sredstvima.

Dodatno zabrinjava što se i iz Vlade nastavlja retrogradna politika glede spolnih I reproduktivnih prava žena i prava na pobačaj. (link)

U namjeri da argumentirano demaskiramo manipulacije i spinove protu-pobačajnog pokreta, ovdje iznosimo najčešće protu-pobačajne smicalice koje su u opticaju već 26 godina, a ponovno eskaliraju nakon i unatoč rješenju Ustavnog suda (Rješenje US vidjeti na navedenoj internetskoj adresi, dok ne bude objavljeno u Narodnim novinama) i brojnoj drugoj argumentaciji. U Dodacim 1., 2. i 3. na kraju teksta nalaze se citati iz Rješenja Ustavnog suda, a u tekstu je navedena literature, kojima se opovrgavaju laži koje se bezočno šire u svrhu stigmatizacije i re-kriminalizacije pobačaja.

I Lažne tvrdnje o početku ljudskog života

1/ Laž je tvrdnje da je Ustavni sud svojim rješenjem potvrdio stav protu-pobačajne “koalicije” o početku ljudskog života, tj. njihovu tvrdnju da ljudska život počinje začećem.

2/ Istina je da je Ustavni sud na više mijesta u svojoj ocjeni (glava VIII Ocjena Ustavnog suda) izjavio:

a/ da na nacionalnoj i globalnoj razini ne postoji konsenzus o početku ljudskog života, kako u znanosti, medicini i biomedicini, tako ni u filozofiji, religiji, bioetici, pravu pa i politici (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda: t. 21., t.26.3., t. 26., .27., t.27.2., t.28.3., t.33., t.41., citati u Dodatku 1. Ustavni sud o početku ljudskog života)

b/ da pitanje određenja početka ljudskog života nije u nadležnosti Ustavnog suda (t.45.1., citati u Dodatku 1. Ustavni sud o početku ljudskog života)

Time je Ustavni sud, nakon pomnog proučavanja problema, samo potvrdio postojeće stanje stvari u čitavom svijetu. Konzultacije koje je pri tome obavio s domaćim pravnim i medicinskim stručnjacima te teolozima ne donose rješenje ovog otvorenog pitanja, nego samo utvrđuju općeprisutnu pluralnost gledišta o početku ljudskog života i nepostojanje zajedničkog stava. Treba istaći, da u prirodnim znanostima, religijama, filozofijama, sociologijama i antropologijama nema niti jednoznačne definicije što je život općenito, što je ljudska život kao specifična kategorija niti kada život, ili ljudski život počinje.

Osim u rješenju Ustavnog suda, više o različitim stavovima o početku ljudskog života može se pročitati u, npr. :

Borovečki A, Orešković S, Babić-Bosanac S (ur) Pravo na život, 2015. 

Schenker JG. The Beginning of Human Life. Status of Embryo.Perspective in Halakha (Jewish Religious Law), 2008. 

Kurjak A, Chervenak F.A. Contraversies on the Beginning of Human Life. Jaypee Brothers Medical Publishers (P) Ltd, 2008 (zbornik tekstova sa simpozija “Facts and Doubts about the Beginning of Human Life” održanog u Zagrebu u rujnu 2007. godine u organizaciji Hrvatske medicinske akademije, Svjetske akademije umjetnosti i znanosti i Međunarodne akademije za perinatalnu medicinu

Protu-pobačajni pokret temelji se pretežno na religijskom naučavanju Katoličke crkve /iako je novi trend da se pozivaju na “znanost”, a ne na crkveno naučavanje (vidjeti npr. Gjurić G. O zloupotrebi znanosti na štetu žena: žena kao fetalni kontejner 11.05.2016.; Tomislav Mamić. Kako se mislimo boriti protiv pobačaja i kurikuluma, 29.10.2016.). Radi se o metafizičkom konceptu, koji pretpostavlja ne-tjelesnu, odnosno izvan-tjelesnu dimenziju ljudskog bića, tj. postojanje duše koju Bog udahnjuje čovjeku. Suštinu katoličkog poimanja početka ljudskog života izriče čl.2319. najnovijeg Katekizma Katoličke crkve iz 1992. godine, koji glasi : “Svaki ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svetinja je zato što ljudsku osobu sveti i živi Bog hoće radi nje same na svoju sliku i priliku”. Ma koliko taj stav bio suprotan Bibliji, koja o početku ljudskog života kaže: “Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće” ( Postanak, 2:7), taj je nauk obavezujući za svakog katolika i katolkinju. Međutim, takvo gledište ne dijele svi ljudi. Stoga je nepošteno lažno ga predstavljati i nametati kao jedino i jedino ispravno.

Učenje da trenutkom začeća nastaje ljudska osoba sa svim pripadajućim osobnim pravima Crkva prvi put službeno i integralno afirmira u novom Katekizmu katoličke crkve iz 1992. godine ( Katekizam, čl. 2270-2275., 2319. i 2322 ). Radi se o kontroverznom učenju o kojem ne postoji konsenzus niti u znanosti, niti u svim religijama, pa niti unutar samog kršćansva i katoličanstva, kao niti u nacionalnim zakonodavstvima i međunarodnom pravu. Njime se prešutno prelazi preko višestoljetnih vjerovanja u tzv. “odgođenu animaciju” ploda u maternici, po kojem Bog udahnjuje dušu plodu tek kad trudnica počinje osjećati njegovo ritanje u maternici ( cca 20-22-tj trudnoće). “ Odgođenu animaciju” su naučavali mnogi veliki crkveni učitelji, pape i teolozi, poput sv.Augustina, Tome Akvinskog, Gracijana, Sv. Jerolima, pape Inocenta III, Klementa V,  Grgur XIV . Dekret pape Klementa V s Koncila u Vienne 1312. godine to je naučavanje proglasilo dogmom (link), zadržana je i na Koncilu u Trentu (1545-1563.g.), a ni do danas nije stornirano. Papa Sixto V je 1588. godine  disciplinarnom bulom Effraenatum-Bez ograničenja proglasio je da život počinje začećem, pa su i rani i kasni pobačaj kažnjavani izopćenjem. Nakon nepune 3 godine Grgur XIV je 1591. u Sedes Apostolica moderation vratio  stari nauk o kasnoj animaciji ploda, pa su kažnjivi postali ponovno samo kasni pobačaji.  To je trajalo idućih gotovo 300 godina, dok Pio IX  1869.godine nije po drugi put proglasio da ljudski život počinje u trenutku začeća i da su i rani i kasni pobačaj jednak grijeh. Aktualno naučavanje nije proglašeno nepogrešivim (dogmom), pa je moguće da će se i u budućnosti mijenjati. Zašto ne ? Ako je Grgur XIV moga opovrgnuti Siksta V, nije nemoguće da se takvo što opet ponovi? (Historical abortion belifs of the Christian church)

Slabosti ovakve religijske argumentacije su mnoge. Danas, naime, znamo, da 50-70% oplođenih jajnih stanica (zigota) ne rezultira održivom trudnoćom, a još manje rođenjem djeteta. Istraživanja in-vitro fertilizacije pokazuju da se 30-70% zametaka uopće ne implementira u maternicu, nego se gube kao zakašnjela menstruacija. Od onih koji se implementiraju, oko 25% završava kao rani pobačaji do cca 6.tj. gestacije, a još 7% ih odumire kasnije ili se rodi kao mrtvorođenče. Procjenjuje se da se  u svijetu godišnje dogodi  37-50 milijuna spontanih pobačaja (od ukupno oko 250 milijuna trudnoća u svijetu godišnje), najčešće u ranoj trudnoći. Po katoličkoj doktrini, i ti  spontano pobačeni plodovi su ljudska bića, ljudske osobe s pravom na život. Crkva ne objašnjava taj spontani masovni godišnji pomor desetaka milijuna “ljudskih bića”. Bavi se samo namjernim pobačajima, kojih se u svijetu godišnje dogodi također 40-tak milijuna. Ja ne želim nagađati o tom paradoksu, da ne povrijedim one koji vjeruju. Ali svakog pozivam da o tome sam razmisli.

II Laži o o pravu na život zigote, embrija i fetusa /u rješenju US koristi se termin “ nerođeno biće (fetusu/embrio)”/

1/ Laž je da je Ustavni sud potvrdio tvrdnju onih koji žele ponovnu zabranu pobačaja, da se temeljno ljudska pravo na život odnosi na zigotu, embrij i fetus u maternici  jednako kao na čovjeka nakon rođenja, te da termin “svatko” ili “svako ljudska biće”( iz čl.21. Ustava Republike Hrvatske) obuhvaća ne samo čovjeka nakon rođenja nego i zigotu, embrio i fetus u maternici

2/ Istina je da je Ustavni sud ustvrdio da ni jedan europski ustav ne priznaje eksplicitno ili implicitno posebno pravo na život prije rođenja, osim irskog ustava (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda, t.31.; citati u Dodatku 2. Ustavni sud o pravu na život zigote, embrija i fetusa u maternici). Ni međunarodni akt kojim se uređuju ljudska prava i slobode ne priznaju pravo na život prije rođenja. (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda, t. 25,t.26.;  citati u Dodatku 2. Ustavni sud o pravu na život zigote, embrija i fetusa u maternici)

3/ Istina je, glede hrvatskog Ustava, da  hrvatski Ustav u čl.21. također jamči pravo na život “svakom ljudskom biću”, ali , kao i većina drugih pravnih akata u svijetu, “ ne sadrži definiciju (ne razrađuje) pojam ljudskog bića, obuhvaća li on uz rođene osobe (čovjeka), koje nedvojbeno imaju pravni subjektivitet, i one nerođene” (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda, t. 42.;  citati u Dodatku 2. Ustavni sud o pravu na život zigote, embrija i fetusa u maternici ). “S tim u vezi Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost.” (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda, t. 45.; citati u Dodatku 2. Ustavni sud o pravu na život zigote, embrija i fetusa u maternici)

Temeljna ljudska prava ustoličena su u naše moderno doba Općom deklaracijom o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda 1948. godine. Članak 1. glasi ” Sva ljudska bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, što nedvojbeno znači da su ljudska bića ona koja su rođena, te da su ona titular svih ljudskih prava, uključivši prava na život.

Da se, kada je riječ o pravu na život, radi o pravu čovjeka koji je rođen, a ne pravu zigote, blastociste, embrija i fetusa u maternici (ili u jajovodu), potvrđuju povijesti usuglašavanja kasnije nastalih međunarodnih ugovora (travaux preparatoires) i juriprudencija organa ovlaštenih za interpretaciju i nadzor njihovog provođenja (Radačić Ivana. Regulacija pobačaja – Praksa Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava   u svjetlu globalnih standarda. ZPR 5(3) 2016; 251-270. revija.pravo.unizg.hr/index.php/zpr/article/download/143/79 ; CESI. Podnesak Ustavnom sudu u postupku ocjene ustavnosti ZZMOPSORD ).

Tumačenje prava na život u EU Konvenciji o ljudskim pravima iznešeno je u posebnoj brošuri Vijeća Europe: Council of Europe, The right to life: A guide to the implementation of Article 2 of the European Convention on Human Rights, November 2006, Human rights handbooks No. 8. Pravo na život (čl.2.) ni ovdje se  ne odnosi se na plod u maternici prije rođenja, nego i opet, na čovjeka koji je rođen. Prema Konvenciji, pravo na život nije apsolutno pravo. Izuzeci su zakonito smaknuće i ubojstvo u samoobrani, hapšenje osumnječenika u bijegu i gušenje nemira i pobune. Protokolima 6 i 13 Konvencije ukinuta je smrtna kazna.

Vrlo je zanimljivo da ni za Katoličku crkvu pravo na život nije apsolutno pravo. Izuzeci od 5. božje zapovjedi “Ne ubij!” su: ubijanje u obrambenom ratu, ubojstvo u samoobrani, pri legalnoj upotrebi sile i izvršenje smrtne kazne. Samo za pobačaj nema nikakvih okolnosti kada je on dopušten!!!

U odnosu na pobačaj, opći komentari, zaključna mišljenja i preporuke nadzornih tijela Ujedinjenih naroda i preporuke i rezolucije EU redovito naglašavaju obavezu država-stranki da ženama osiguraju siguran i legalan pobačaj kao garant njihovih prava na zaštitu od  diskriminacije, pravo na život, zdravlje, fizički i psihički integritet, privatnost, sigurnost, autonomiju, informirani izbor, zaštitu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i drugih temeljnih ljudskih prava. ( Rittossa Dalida. Prijepori o pravu na pobačaj u Republici Hrvatskoj, 2005., Prljić Snježana. Pobačaj-za i protiv. Biblioteka Analytica Adriatica, Hrvatski kulturni dom Rijeka, 1995.;  Radačić Ivana. Regulacija pobačaja – Praksa Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava u svjetlu globalnih standarda. ZPR 5(3) 2016; 251-270. revija.pravo.unizg.hr/index.php/zpr/article/download/143/79 ; Gjurić Gorjana. Pravo na pobačaj: činjenice I činjenicama usuprot; CESI. Podnesak Ustavnom sudu u postupku ocjene ustavnosti ZZMOPSORD)

Čl. 21. hrvatskog Ustava, glasi :

Čl. 21.st.1. Svako ljudsko biće ima pravo na život.

Čl. 21. st.2. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.

Formulacija “svako ljudska biće” iz čl. 21. hrvatskog ustava, jednako kao i gore citirana identična formulacija iz čl. 1. Opće deklaracije o pravima čovjeka, odnosi se na čovjeka koji je živ rođen, a ne na plod u ženinoj maternici. Da se proteže i na plod u maternici, čl. 21. Ustava mogao je, uz zabranu smrtne kazne iz st.2., sadržavati i st. 3., npr.: ”U Hrvatskoj nema induciranog pobačaja”. Ali takve ustavne odredbe nema. Iz podataka o pripremnim radovima na izradi hrvatskog ustava poznato je da su ustavotvorci odbacili formulaciju “Jamči se nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti.“, koju je željela Katolička crkva (link). Cjelokupno ostalo zakonodavstvo u Hrvatskoj nigdje ne formulira pravo na život prije rođenja, pa je prekid trudnoće legalan medicinski zahvat reguliran Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Više o pravnom status ploda u maternici u suvremenom pravu vidjeti u prethodno navedenoj literature i npr: McLean Sh, Petersen K. Patient Status: The Foetus and the Pregnant Woman. AUJHR 6; 2 (2), 1996, Vo vs France, ESLJP ,2004.

Protu-pobačajni stav o pravu na život ploda u maternici temelji se na metafizičkom shvaćanju čovjeka kao Božje kreacije i kao slike Božje (Imago Dei). Formulirao ga je Pijo XII u svojoj enciklici primaljama 1951. godine: “ Svako ljudsko biće, i dijete u maternici, ima pravo na život direktno od Boga a ne od svojih roditelja, niti od nekog društva ili ljudskog autoriteta. Zato nema ni jednog čovjeka, ni jednog društva, ni jednog ljudskog autoriteta, nikakve znanosti, nikakvih “indikacija” uopće, bile one medicinske, eugeničke, socijalne, ekonomske ili moralne, koje mogu ponuditi ili dati važeću pravnu osnovu za neposredno, voljno uništenje nevinog ljudskog života…” Nitko ne osporava vjernicima ili bilo kome drugome pravo da u to vjeruju i da u skladu s takvim vjerovanjem vode svoje živote. U Hrvatskoj nema zakona koji sili bilo koga da prekine trudnoću. Međutim, vjerovanje nije činjenica. Zato partikularni religijski stav u demokratskoj, sekularnoj državi ne može biti temelj građanskih zakona, koji trebaju osiguravati pravnu zaštitu svih građana, neovisno o njihovom svjetonazoru.

III O zigoti, embriju i fetusu (nerođeno biće) kao ljudskom biću, ljudskoj osobi  i  pravnoj osobi)

1/ Laž je da je apsolutna istina da je zigota,embrio ili fetus ljudsko biće, odnosno ljudska osoba s punom pravnom osobnošću koju ima čovjek kada je rođen, te da im stoga pripadaju sva temeljna ljudska prava, uključivši pravo na život

2/ Istina je da ne postoje  konsenzus o  zigoti, embriju ili fetusu u maternici  kao “ljudskom biću” ili “ljudskoj osobi” koja bi imala pravnu osobnost. Ustavni sud navodi da ESLJP u svojoj sudskoj praksi zastupa stanovište  da se” nerođeno”(unborn) ne smatra “osobom”  zaštićenom člankom 2. Konvencije (Pravo na život).  (Rješenje Ustavnog suda RH, VIII Ocjena Ustavnog suda: t.26., 27.1., 28.3., citati u Dodatku 3. Ustavni sud o zigoti, embriju i fetusu kao ljudskom biću, ljudskoj osobi i pravnoj osobi )

Pitanja definicije ljuskog bića, ljudska osobe, osobnosti, jastva, sebstva i sl. otvorena su filozofska, etička, sociološka I pravna pitanja. Posebno se usložuju glede početka života, prenatalnog razvoja, smrti, moždane smrti, stranja vigilne kome, perzistentnog vegetativnog stanja, teških anomalija mozga, teške demencije, eutanazije, pobačaja, medicinski potpomognutog suicida i td. To jasno eksplicira i naš Ustavni sud u točkama 26; 27.1.; 28.3 svog rješenja, kao i sadržajem i smislom čitave svoje odluke. Neka razmatranja o toj temi, o kojoj postoji nebrojena literature, mogu se naći u npr. Penner PS, Hull RT. Počeci ljudske osobnosti. J Med Philosophy 2008 33(2): 174-182; Kesić V. Kada počinje život, a kada život postaje ljudsko biće, kao i u dobrom dijelu referenci koje su ranije citirane u ovom tekstu.

U katoličkoj teologiji također postoji nebrojeno razmatranja o čovjeku, ljudskoj osobi, smislu ljudskog života I td. Međutim, čak ni papa Ivan Pavao II, koji je najzaslužniji za ovodobno propagiranje stava da ljudski život počinje začećem, ne tvrdi da je plod u maternici ljudska osoba. On jednostavno koristi argumentum ab auctoritate: ” Sama vjerojatnost da je u pitanju ljudska osoba biti će dovoljna da opravda apsolutno jasnu zabranu svake intervencije usmjerene ubojstvu ljudskog embrija.“  (Evangelium Vitae, 1995.)

Pobačeni plodovi ne registriraju se u državnim maticama kao umrle osobe. Za pobačeni plod ne izdaje se smrtovnica kao za mrtvorođeno ili kasnije umrlo dijete ili odraslu osobu. Pobačeni plodovi ne ulaze u državnu statistiku mortaliteta. Namjerni pobačaj ni u našem niti u drugim kaznenim zakonima u zemljama u kojima je pobačaj legalan ne potpada pod definiciju ubojstva osobe. Kazneno djelo čedomorstva odnosi se na ubojstvo djeteta nakon rođenja, a ne na namjerno pobačeni plod. Pobačeni plod ne dobiva službeno ime, državljanstvo ili nacionalnost, što sve spade u temelja građanske prava. O sahrani pobačenih plodova najčešće ne postoje nikakvi zakonski propisi, nego se primjenjuju pravila za zbrinjavanje medicinskog otpada.  Tek sada, u 3.mileniju, dosjetili su se anti-pobačajni pokreti koji se zalažu za priznavanje pravne osobnosti zigote-embrija-fetusa, tražiti izdavanje potvrda o smrti, obrede sahrane i uspostavljanje groblja/grobova za pobačene plodove. Još nije došlo dotle, da se ženu koja je pobacila, spontano ili namjerno, naziva majkom. Majka je ( u biološkom smislu) još uvijek samo ona žena koja je rodila živo dijete.

Ni Crkva stoljećima ne registrira pobačene plodove u svojim maticama, nema za njih obrede niti krštenja niti sahrane. Dapače, kroz stoljeća je izričito branjeno krštenje ploda koji ne pokazuje znakove života izvan maternice, kao i sahranjivanje mrtvorođenih, stoga nekrštenih beba, na posvećenim grobljima.

Postoje očite biološke činjenice koje su suprostavljene ideji o zigoti, embriju I fetusu u maternici kao samosvojnoj ljudskoj osobi, ljudskom biću. Naravno, za to je potrebno dobro poznavati mnoge znanstvene činjenice iz područja biologije, embriologije, genetike, parinatologije, neonatologije i sl., inače vam svatko može prodati rog za svijeću. Redukcionizam i simplifikacije često se koriste da se nedovoljno upućenima predstave kompleksni sadržaji na netočan I neistinit način.

Kao prvo, jedan bitna I jednostavna zdravorazumska činjenica. Do danas, zigota, embrij i fetus ne mogu živiti kao samostalne jedinke u ljudskom svijetu, osim eventualno kroz ograničeno vrijeme u laboratorijskim uvjetima (medicinski potpomognuta oplodnja) ili na aparatima za održavanje vitalnih funkcija (intenzivno liječenje). “Abortusi”, izmišljena bića koja je vješto kreirao talentirani Joško Marušić u svom persuazivnom protu-pobačajnom crtiću “Zašto su došli vlakom ?”, koja trčkaraju, plešu, igraju se, maze se s mamama koje su ih pobacile- oni su samo fikcija. Život zigote-embrija-fetusa u potpunosti ovisi o ženi u čijoj se maternici (ili jajovodu) nalazi i s čijim je tijelom I životom isprepleten na jedinstven i danas nedokučivo kompleksan način.  Možda se u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti ostvari Huxley-ev Vrli novi svijet, pa će se plod razvijati izvan i bez žene, u nekoj retorti koja će zamijeniti i posteljicu i maternicu i ženu ? Možda će u nekoj bližoj ili daljnoj budućnosti, muškarci moći nositi plod u transplantiranoj maternici ? Transplantacija maternice je već postignuta, već je rođeno prvo dijete nošeno u transplantiranoj maternici ! Tehnički je moguća i transplantacija maternice u muškarca. Da bi iznijeo trudnoću u transplantiranoj maternici, muškarac bi trebao biti podvrgnut određenom hormonskom tretmanu, a roditi bi mogao carskim rezom. Uz malo odgovarajućih hormona, mogao bi I dojiti ! Zvuči kao SF, ali nije neizvedivo. Naravno, takva trudnoća i porod koštali bi velike novce, neuporedivo veće nego što je jeftino rađanje iz ženske utrobe. Koja je, možda i stoga, tako obezvrijeđena, ignorirana i izvrijeđana da si mnogi uzimaju za pravo da s njom, pa onda i ženom u cijelosti, raspolažu kako god hoće.

Kako bilo da bilo sutra, do danas plod živi i raste u tijelu žene. Putem žutog tijela, kasnije posteljice i pupkovine on “diše” i hrani se, razvija se i raste. Maternica ga čuva od prekomjerne hladnoće i vrućine i, zajedno s amnijskom tekućinom, od mehaničkog oštećenja. Gladovanje trudnice  zaustaviti će rast i razvoj ploda; u ekstremnim slučajevima može dovesti i do njegove smrti. Ako trudna žena umre, i oni umiru, osim ako ih moderna tehnologija, čija uspješna primjena i opet ovisi o stupnju razvoja ploda, ne uspije održati na životu izvan maternice.

Dalje, nekoliko srednjoškolskih znanja. Plod u maternici ne diše svojim plućima, kao čovjek koji je rođen. Izmjenu kisika i CO2 obavlja preko pupkovine i posteljice, kroz ženinu cirkulaciju i njezine dišne organe. Jednako se i “hrani”; prima hranjive tvari iz krvi majke u svoju krv. Njegov probavni sustav nije u funkciji, osim što “vježba” gutanje. Prvu stolicu, mekonij, normalno ispušta tek po rođenju. Izlučivanje štetnih tvari ide istim putem, iz krvi fetusa, putem pupkovine u posteljicu, pa u majčinu krv i njezinim bubregom van. Kada s cca 16 tj. počnu funkcionirati fetalni bubrezi, fetus mokri u amnijsku vreću.

Embrio-fetus je ovisan o tiroidnom hormone trudnice u ranoj trudnoći, dok nema vlastite proizvodnje, koja počinje oko 16.tjedna gestacije. Nedostatak tiroidnih hormona ima teška posljedice na razvoj mozga fetusa. Stanja u kojima fetus sam ne proizvodi tiroidne hormone, ili kada trudnica koja boluje od hipotireoze, najčešće dovode do poremećaja u razvoju mozga i mentalne retardacije u djeteta, ako se hitno ne počne liječenje.

Embrio-fetus za izgradnju svog skeletal ovisi o dotoku kalcija i fosfora iz tijela trudnice

Ženina IgG antitijela prolaze kroz placenta i pružaju fetusu zaštitu od mnogih infekcija.

Ima i drugih osobitosti u prenatalnom razdoblju, koji govore protiv priznavanja osobnosti zigoti, embriju i fetusu. Navodimo samo neke.

Srce ploda u maternici anatomski se razlikuje od srca rođenog čovjeka. To srce ima jedan dodatni otvor (foramen ovale) i jedan posebni kanal (ductus Botalli), koji omogućavaju miješanje arterijske i venske krvi i zaobilaženje pluća, koja u maternici ne obavljaju svoju funkciju disanja. Oni se zatvaraju i obliteriraju po rođenju, kada fetalna cirkulacija poprima osobine adultne cirkulacije. Ako se to ne dogodi, novorođenče ima ozbiljne zdravstvene problem koji, neliječeni, mogu završiti letalno.

Iako s 8 tjedana gestacije postoje primordijalna pluća, ona još ni iz bliza ne mogu obavljati svoju funkciju. Alveole u kojima se vrši izmjena kisika I ugljičnog dioksida nastaju postepeno tek u razdoblju nakon 24.tj gestacije do poroda.Od 26.tj.gestacije alveolarne epitelne stanice tip II počinju stvarati surfaktant , tvar koja smanjuje površinsku napetost na granici zrak/alveola, spriječava kolaps alveola nakon izdaha I olakšava širenje pluća nakon rođenja. Bez  “zrelih “ pluća fetus ne može samostalno disati zrak iz atmosfere.  Ako se rodi s cca 24 tjedna gestacije, dijete može kako-tako disati priključeno na respirator i uz izvanjsko dodavanja surfaktanta (intenzivno liječenje), ali je mortalitet te novorođenčadi još uvijek visok, kao i rizik trajnih oštećenja različitih organa.

Vanjski spolni organi fetusa poprimaju muški ili ženski izgled u 12.tj.gestacije. Do 9.tjedna gestacije vanjski spolni organi fetusa se ne razlikuju: to je nediferencirani ili indiferentni stadija razvoja. Zato rani embrio ima potencijal da se razvije i u ženski i u muški fenotip. Spuštanje testis u mošnju završava tek u vrijeme terminskog poroda.

I svi ostali organi, koji se formiraju u embrionalnom razdoblju, ne ostvaruju tada svoje specifične funkcije. Oni se u fetalnom period dalje razvijaju, postepeno se povezuju u organske sustave, da bi pod kraj gestacije počeli obavljati sve one uloge koje su nužne za  život izvan maternice.

Ljudski zametak poprima specifične vanjske ljudska karakteristike u 8. tj.gestacije. Do tada sliči embrijima drugih vrsta, npr.embriju ovce, svinje ili kokoši. S 8 tj. gestacije kod humanog embrija isčezava rep, diferencirani su prsti na rukama i nogama a lice poprima ljudska karakteristike.

Iz zigote mogu, umjesto embrija, mogu nastati razni tumori ( npr.mola hydatidosa, koriokarcinom).

Pre-implantacijski embrio do 14-og dana nakon začeća, tj. do pojave primitivnog tračka i tri zametna listića (gastrula) ima sposobnost da se podijeli u 2 embrija  i razvije u blizance, ili da se 2 embrija spoje u jedan.

U 21-30% višeplodnih trudnoće jedan ili više blizanaca mogu “nestati”, najčešće u 1. tromjesečju trudnoće, ali i kasnije. ( tzv.vanishing twin syndrom).

Je li i eventualno od kada je ljudska embrio-fetus “ljudska biće” je otvoreno pitanje. Njime se kroz milenije bave razne religije i filozofije i daju različite odgovore. Sa stanovišta prirodnih znanosti, nedvojbeno je da su oplođena jajna stanica (zigota), embrij i fetus živi organizmi koji u sebi sadrže potencijal da se razviju u novog čovjeka, novo ljudska biće. Kao što je žir potencijalni hrast, kokošje jaje potencijalno pile ili embrij mačeta potencijalna mačka. Međutim, do određenog stupnja razvoja ili određene razine tehnološke pomoći za preživljavanje izvan maternice, zigote, embrija i fetusa su tek potencijalni ljudski život, potencijalno ljudska biće. Taj potencijalni život često nije realiziran, jer je vrlo često prekinut spontanim i namjernim pobačajima (čak oko  ¼  do ½ svih trudnoća u svijetu), ili smrću trudne žene ( oko 290 000 žena 2013.u čitavom svijetu). Stoga sveukupna  pravna stečevina čovječanstva kroz njegovu povijest do naših dana, pa tako i Ustav RH I hrvatski zakoni,  priznaju osobnost  čovjeku koji je rođen, a ne prenatalno (izvjestan izuzetak je iz rimskog prava zadržano pravo fetusa da nasljeđuje roditelja koji je umro prije njegovog rođenja, pod uvjetom da se živ rodi ).

Tko želi vjerovati da su zigota-embrio-fetus “ljudska biće” kao i čovjek koji je rođen, slobodan je da u to vjeruje. Ono što nije u redu jeste da svoje vjerovanje podmeće drugima kao dokazanu činjenicu i neporecivu istinu.

Za kraj

Neovisno od pravnog statusa ploda u maternici, ljudski zametak ima značajnu simboličku vrijednost, kao “klica” ljudskog života. U većini poznatih kultura i civilizacija, do naših dana, obziri i pažnja iskazuju mu se kroz brigu za trudnu ženu u čijoj utrobi se razvija.

Iako fetus nije pravni subjekt, to ne znači da kao potencijalni čovjek ne uživa određene individualne i kolektivne moralne obzire. Moralni status fetusa je teško jednoznačno definirati, jer je determiniran različitim svjetonazorskim, religijskim i kulturološkim stavovima, ali i  trajanjem trudnoće i okolnostima nastanka aktualne trudnoće.

Moralni status ploda raste s trajanjem trudnoće. Fetus čije micanje žena osjeća u trbuhu (cca 20-22 tj) obično uživa viši moralni status nego plod u ranoj trudnoći.

U željenoj trudnoći plod za trudnicu ima visok moralni status i dok raste u maternici uživa besprimjernu ljubav svoje buduće majke i, najčešće, i svog budućeg oca. Nitko se ne brine bolje i više o plodu u maternici od žene koja ga nosi i želi mu postati majka. Moderna ginekologija i opstetricija, perinatalna i feto-maternalna medicina, neonatologia i intenzivno liječenje novorođenčadi danas ostvaruju neslućene rezultate za dobrobit ploda i trudne žene, kako u aspektima prevencije tako i dijagnostike, kurative i rehabilitacije. Velik značaj, barem nominalno, pridaje se društvenoj brizi za trudnu ženu i plod.

Nenamjeravana, slučajna trudnoća, ili trudnoća koja je rezultat kažnjivog djela, ili trudnoća s teško bolesnim ili oštećenim plodom, za ženu mogu značiti pravu katastrofu koja negativno utječe na čitav njezin život. Plod za trudnicu tada može imati nizak moralni status, što joj olakšava odluku o eventualnom pobačaju. Ali može imati i visok moralni status, zbog čega će trudnica ili zadržati trudnoću ili osjećati krivnju ako je prekine. Kada žena ne namjerava roditi dijete, suvremena zdravstvena zaštita joj, u skladu s njezinom odlukom, osigurava reguliranje fertiliteta i legalan i siguran prekid trudnoće. Time se čuva ženino spolno i reproduktivno zdravlje, kao i sveukupno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje.

Dobrobit ploda u maternici može se ostvariti samo preko žene koja ga nosi. Ne protiv, niti mimo te žene. Zalagati se treba da svaka trudnoća i svako novorođenče budu željeni i dobrodošli, i da svako majčinstvo bude dobrovoljno i sretno. U tu svhu je potrebno osigurati dobru spolnu edukaciju te pristup efikasnoj kontracepciji, sigurnom i legalnom pobačaju, kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti u trudnoći, porodu i babinjama, kao i  povoljne društveno-ekonomske uvjete za podizanje djece i  punu ravnopravnost žena. Ideje da  ženom može gospodariti muž, partner, roditelji, liječnici, država ili, po novome, plod u njezinoj utrobi,  su retrogradne i treba ih se odreći.

Dodatak 1. Ustavni sud o početku ljudskog života-citati https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/NovostiO/C12570D30061CE54C12580D100416FAF?OpenDocument 

t.21.: “Međutim, na nacionalnoj i globalnoj razini konsenzus o tome kad počinje život, u bilo kojem području, uključujući i ustavnopravno i zakonodavno, još nije postignut.”

t.26. “…ne daju i ne pokušavaju dati odgovor na pitanje kada počinje život.”

t.26.3. “Odgovor na “pitanje svih prijepora” kada počinje život ne daju ni pravorijeci međunarodnih sudova doneseni u odnosu na tumačenje i primjenu međunarodnih dokumenata, odnosno sukladnost nacionalnih zakonodavstava s načelima sadržanima u tim međunarodnim dokumentima.”

  1. 27. “ESLJP u svojoj dosadašnjoj praksi, također, nije protumačio pojam “život” i postavio za njega odgovarajuće pravne standarde. Upravo suprotno, moglo bi se reći da je bio vrlo obziran i oprezan, polazeći od toga da ne postoji europski pravni ili znanstveni konsenzus o tom pitanju. Sukladno takvom stajalištu, ESLJP se u dosadašnjim postupcima, koji su se odnosili na prekid trudnoće i u kojima se od njega tražilo određenje pojma “život” i od kada “život” počinje u smislu članka 2. Konvencije, ograničavao i “štitio” posebnim okolnostima konkretnog slučaja ostavljajući državama široku slobodu procjene.”

t.27.2. “Stoga, a zbog nepostojanja zajedničkog pristupa (konsenzusa) u pogledu početka života, u ocijeni nacionalnih pravnih rješenja primijenjenih u pojedinačnim slučajevima, ESLJP primjenjuje test razmjernosti i ocjenjuje je li država, u okviru široke slobode procjene, postigla pravednu ravnotežu između zaštite pojedinačnih prava i javnog interesa.”

  1. 28.3. Zaključno, a u odnosu na različite nacionalne zakone o prekidu trudnoće koje je ispitivao, ESLJP dosljedno zastupa stajalište da se nerođeno (dijete) ne smatra “osobom” izravno zaštićenom člankom 2. Konvencije, te da ako nerođeno biće i ima “pravo na život”, ono je implicitno ograničeno pravima i interesima majke (Vo protiv Francuske, §§ 79. i 87.).”

t.33. “Iz navedenog proizlazi, zaključno, da neovisno o razlikama u pristupu koji su odabrali ustavni sudovi pojedinih država – koji je po naravi stvari uvjetovan i različitim ustavnim odredbama i zakonodavnim rješenjima, ali i kulturnim, socijalnim, tradicijskim i religijskim nasljeđem – svi su oni jedinstveni i dosljedni u stajalištu da je odgovor na pitanje kada počinje život (ako odgovor na njega smatra nužnim ili svrhovitim za dopustivost ili nedopustivost prekida trudnoće) u nadležnosti zakonodavca (zakonodavni rezervat). Drugim riječima, da je odgovor na to pitanje u domeni zakonodavca, a ne ustavnog suda kao čuvara ustava i vrijednosti koje se njime štite. Zadaća je ustavnog suda ispitati je li u okviru široke slobode procjene koju zakonodavac ima u uređivanju složenih pitanja poput ovog poštovao ustavne vrednote i prava zajamčena ustavom te je li proveo test razmjernosti/balansiranja kako bi uspostavio pravednu ravnotežu između prava žene i interesa zaštite nerođenog bića”.

  1. Čini se da se Ustavni sud našao u središtu prijepora o kojem ne postoji jedinstven stav kako u znanosti, medicini i biomedicini, tako ni u filozofiji, religiji, bioetici, pravu pa i politici, kao što je razvidno iz pozadine problematike prekida trudnoće, naprijed detaljno navedene.

Od Ustavnog suda očekuje se da razriješi prijepor, odredi kada počinje život i tako arbitrira između dviju strana, one koja smatra da život započinje začećem, pa je nerođeno biće od začeća u domeni zaštite članka 21. Ustava i isključuje “pravo žene na prekid trudnoće”, i one koja smatra da život započinje rođenjem, pa je nerođeno biće izvan zaštite članka 21. Ustava, u kojem slučaju pretežu prava žene.

t.45.1.   Ustavni sud ponavlja da pitanje “kada počinje život” nije u nadležnosti Ustavnog suda. U nadležnosti Ustavnog suda preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog – prava žene da sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti život nerođenog bića. Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene pravilno balansirao njihova prava i interese (v. točku 33. obrazloženja ovog rješenja)”.

Dodatak 2. Ustavni sud o pravu na život zigote, embrija i fetusa u maternici-citati https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/NovostiO/C12570D30061CE54C12580D100416FAF?OpenDocument

t.25.”… pokazuje da je prekid trudnoće dopušten u najvećem broju europskih država, uključujući i one (rijetke) pravne sustave u kojima se pravo na život priznaje i nerođenom biću (fetusu). Riječ je o Njemačkoj u kojoj je Savezni ustavni sud u odluci 39 BVerfGE1, 1975. (v. točku 19. obrazloženja ovog rješenja u kojoj su citirani relevantni dijelovi te odluke), utvrdio da pravo na život ima svatko, tj. sve ljudske individue neovisno o fazi njihova razvoja, a da život u smislu povijesne egzistencije ljudske individue postoji prema provjerenoj biološko-fiziološkoj spoznaji od 14. dana od dana začeća.

t.26. “Nepostojanje konsenzusa na europskoj i globalnoj razini vjerojatno je jedan od razloga zbog kojeg nijedan međunarodni akt, kojim se uređuju ljudska prava i slobode, uključujući i one koje se primarno bave zaštitom prava žena i djece, ne daje definiciju niti tumači tko se podrazumijeva pod pojmom “svatko”, čija se prava i slobode zajamčena tim aktom štite. Obuhvaća li pojam “svatko” i rođeno i nerođeno, smatra li se ljudskim bićem koje ima punu pravnu osobnost i nerođeno biće (embrio i/ili fetus), odnosno ako da od kada, od kojeg stupnja svojeg razvoja nerođeno biće stječe taj status.

Drugim riječima, ne daju i ne pokušavaju dati odgovor na pitanje kada počinje život. Notorno je i općeprihvaćeno da svako ljudsko biće ima pravo na život, ali tko se ima smatrati ljudskim bićem u smislu osobe koja uživa punu pravnu zaštitu? Termini koji se koriste u međunarodnim dokumentima općenite su i načelne naravi, ne daju nedvosmislen odgovor na ovu dvojbu (kao ni zakoni većine europskih država), te otvaraju prostor za različita tumačenja, katkada i međusobno oprečna (neki od tih dokumenata citirani su u točkama od 7. do 11. obrazloženja ovog rješenja).

31.”Iz tog prikaza također proizlazi da gotovo ni jedan europski ustav ne priznaje eksplicitno ili implicitno posebno pravo na život prije rođenja. Irska je jedina država koja u Ustavu ima odredbu koja izrijekom priznaje pravo na život nerođenih, dok tri druga ustava (češki, mađarski i slovački) sadrže odredbe koje se odnose na prenatalni život (na zaštitu života prije rođenja), te propisuju da ljudski život zaslužuje zaštitu prije rođenja. Međutim, ustavni sudovi tih država ocijenili su da se te ustavne odredbe ne može tumačiti kao ustanovljenje ili priznanje posebnog prava na život nerođenog bića, već kao ustavnu vrijednost koja uživa posebnu zaštitu države (v. detaljnije u točki 19. obrazloženja ovog rješenja). Iako Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke (od 23. svibnja 1949. [BGBl p. 1], izmijenjen člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Temeljnog zakona od 23. prosinca 2014. [I, str. 2438]) ne sadrži odredbe o prenatalnom životu, Savezni ustavni sud Njemačke protumačio je pojam “svatko” iz članka 2. stavka 2. tog zakona, tako da on obuhvaća sve ljudske individue neovisno o fazi njihova razvitka.

t.42. “…Ustav jamči pravo na život “svakom ljudskom biću”, ali ne sadrži definiciju (ne razrađuje) pojam ljudskog bića, obuhvaća li on uz rođene osobe (čovjeka), koje nedvojbeno imaju pravni subjektivitet, i one nerođene. “

t.45. “S tim u vezi Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost. U tom smislu zakonodavac ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost, s jedne strane, i javnog interesa da osigura zaštitu nerođenog bića, s druge strane. U skladu s navedenim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi ESLJP-a iako prekid trudnoće ulazi u područje privatnosti žene, on ne smije biti shvaćen kao mjera planiranja obitelji ili sredstvo kontracepcije.”

Dodatak 3. Ustavni sud o embriju i fetusu (“ nerođenom biću”) kao ljudskom biću, ljudskoj osobi i  pravnoj osobnosti-citati https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/NovostiO/C12570D30061CE54C12580D100416FAF?OpenDocument

  1. 26. “…ali tko se ima smatrati ljudskim bićem u smislu osobe koja uživa punu pravnu zaštitu?”

27.1. “ESLJP u tumačenju i primjeni članka 2. Konvencije polazi od stajališta da nije poželjno (“Sud se osvjedočio da nije ni poželjno”, Vo protiv Francuske, § 85.), a ni moguće apstraktno odgovoriti na pitanje je li nerođeno dijete osoba u smislu članka 2. Konvencije”.

“ (ESLJP)…zadržao se na konstataciji da se u najboljem slučaju zajedničkom osnovom među državama može smatrati da embrij/fetus pripada ljudskoj rasi… “ (Vo protiv Francuske, § 84.).

28.3 “ESLJP dosljedno zastupa stajalište da se nerođeno (dijete) ne smatra “osobom” izravno zaštićenom člankom 2. Konvencije, te da ako nerođeno biće i ima “pravo na život”, ono je implicitno ograničeno pravima i interesima majke (Vo protiv Francuske, §§ 79. i 87.).

Dr.sc.Gorjana Gjurić, dr.med., 30.03.2017.

izvor