Živi i pusti druge da žive: moguće ili nemoguće rješenje razdora

Nakon 26 godina isčekivanja, nedavno (2.3.2017.) objavljeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske o sudbini Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece ( pejorativno nazivanog  i Zakon o pobačaju)[1]  primljeno je u Hrvatskoj dvojako. Vidljivo je da su građanske udruge iz kruga podnositelja zahtjeva za stavljanje pobačaja van zakona (7 podnositelja, svi katoličke provenijence) jako nezadovoljne, a ljudskopravaške i ženske udruge pretežno zadovoljne. Katolička crkva se do sada nije službeno oglasila, ali je njezin stav poznat, a zainteresirani ga mogu naći u najnovijem Glasu Koncila ( br.10 (2229) od 12.03.2017.). Političari su više-manje zadovoljni rješenjem. Grubo rečeno, oni s ljevice iskreno, a oni s desnice pritvorno. Naime, trenutna vlast je glede politike ljudskih prava izvela oštro desno skretanje, koje posebno tangira upravo spolna i reproduktivna prava žena [2]. To se najbolje vidi iz recentnih postupanja ministra Stiera u Bruxelles-u i Geneve-i i iz dosadašnjih reakcija UN Odbora za ljudska prava[3]. Da postoji lijep broj građanki i građana koji podupiru spolna i reproduktivna prava žena i traže da pobačaj bude siguran i legalan, pokazali su osmomartovski Noćni marševi u Zagrebu, Splitu, Šibeniku i Zadru, koji su okupili tisuće i tisuće najviše mladih ljudi. Kako je Ustavni sud, osim odbacivanja zahtjeva za poništenjem važećeg zakona, naložio donošenje novog zakona u roku od dvije godine, radi “osuvremenjavanja” ovog važećeg, iz 1978. godine, konfrontacije oko pobačaja se nastavljaju.

Ali, čemu uopće tolika buka i svađa oko ZA ili PROTIV pobačaja ? Jer, kada je u pitanju rađanje ili nerađanje djece, dakle odlučivanje ljudi u generativnoj dobi o svojim strogo privatnim opredjeljenjima, stvari su zapravo sasvim jednostavne: Živi i pusti druge da žive!

Pođimo od opće poznate i nedvojbeno dokazane činjenice da su glavni protivnici pobačaja u Hrvatskoj Katolička crkva, neke katoličanstvom inspirirane građanske udruge, pojedine političke stranke, ali i dijelovi same hrvatske Vlade. To su u i neke druge, u Europi i Hrvatskoj manje zastupljene vjerske zajednice. Naravno, i među nevjernicima ima protivnika pobačaja iz osobnih etičkih i moralnih razloga ili zbog nedovoljnog poznavanja problema i podpadanja pod utjecaj agresivne protupobačajne propagande. Kao što i među vjernicima, pa i u visokoj crkvenoj hijerarhiji, ima ljudi koji zastupaju pravo žena na pobačaj [4].

Katolkinjama katoličke vjera brani pobačaj iz bilo kojih razloga i u bilo koje doba trudnoće. Nema tu mile-lale ! Katekizam katoličke crkve [5] ne poznaje nikakvih izuzetaka: ni bolest trudnice, ni bolest ploda, ni silovanje, ni incest, ni druge zakonima kažnjive seksualne zloupotrebe. Mimo odredbi Katekizma katoličke crkve javljaju se neki izuzeci u slučajevima ugroženosti života trudnice, ali se oni u praksi različito primjenjuju. O tome svjedoče povremeni tragični slučajevi, kada  katoličke bolnice odbijaju izvršiti  razne medicinske zahvate vezane uz trudnoću  zbog vjerskih razloga.[6]

Katekizam katoličke crkve je decidiran: ”Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. “ Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima je i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život…(čl.2270. Katekizma) „… Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja…Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi: pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini.” (čl.2271. Katekizma). ” Formalna suradnja u vršenju pobačaj teški je grijeh.Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja” (čl. 2322. Katekizma). Istu kaznu za pobačaj određuje Zakonik kanonskog prava ( kanon 1398.: “Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.”) [7].

Katolicima se u popisu stanovništva 2011.izjasnilo 3.697.143 (86,28 %) (uključivo novorođenčad i djeca do 18 godina). Od toga su barem oko 700 000 katolkinja u dobi za rađanje (15-44 godine). Još dvjestotinjak tisuća stanovnika i stanovnica Hrvatske su pripadnici drugih velikih religija. U popisu stanovništva iz 2011. je 4,44% pravoslavaca, 1,47% muslimana i 569 židova.

Nasuprot ogromnoj prevazi ljudi koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju kao vjernici, samo oko 200 000 stanovnica i stanovnika Hrvatske se izjašnjavaju kao ateisti ( 163 375; 3,81%) i kao agnostitici i skeptici (32 518; 0,76%). Među njima je tek nekoliko desetaka tisuća žena u generativnoj dobi. U cenzusu 2011. postoji još 100-tinjak tisuća ljudi koji se ili nisu izjasnili o vjerskoj pripadnosti ili je ona označena kao nepoznata.

Iako se nitko nije potrudio da u Hrvatskoj istraži koliko pobačaja čine katolkinje i druge vjernice, a koliko nevjernice i agnostice, može se predpostaviti da značajan dio od cca 3000 voljnih prekida trudnoće godišnje u Hrvatskoj otpada na vjernice. Neka američka istraživanja pokazala su da religioznost ne utječe značajno na odluku žene o pobačaju, te da ga u podjednakom postotku čine žene-vjernice kao i žene-nevjernice[8].

Stoga je rješenje kontroverze pobačaj DA ili pobačaj NE vrlo jednostavno. Umjesto da onima koji nisu njihovi vjernici nameću svoje stavove, Katolička crkva i druge vjerske zajednice koje pobačaj smatraju grijehom trebaju svoje vjernice odvrate od vršenja pobačaja. Ako taj zadatak dobro izvrše, ni jedna vjernica kojoj to njezina vjera ne dopušta neće ići na abortus, a broj pobačaja će se osjetno smanjiti.

Do sada, kroz mnoga stoljeća, Crkva u tome nije uspijevala. Zašto nije, sama to mora odgonetnuti. Pobačaj je bio dio stvarnosti kršćanskog svijeta mnogo ranije od legalizacije pobačaja od strane velikog broja država 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, kao i prije pojave sekularizma i socijalističkih država. Za Hrvatsku, o tome zorno govori obraćanje nadbiskupa Alojzija Stepinca liječnicima sada već davne 1940. godine. [9]

Kazna za pobačaj po Katoličkoj crkvi je unaprijed izrečeno izopćenje iz Crkve “kao zajednice spasenja” ( sinonim ekskomunikacija, kanon 1398.). Grešnik tu kaznu mora odmah sam nad sobom primijeniti, ne čekajuči sud Crkve. Njome su obuhvaćeni svi katolici koji sudjeluju u izvršenju pobačaja, ali i oni katolici koji uporno negiraju da je pobačaj uvijek teško nemoralan, odobravaju ga i/ili zagovaraju, jer time čini grijeh hereze-krivovjerja ( kanoni 751. i 1364).[10] Čini se da ta kazna ne plaši dovoljno katoličke vjernike. Možda i stoga što nije teško dobiti oproštenje[11], posebno nakon liberalizacije postupka od strane pape Franje u tzv. Godini milosrđa. Mnogi katolici uopće i ne znaju da su izopćeni iz Crkve, a onda ni njihovi svećenici.[12]

Zbog toga Katolička crkva traži djelotvornije pritiske na svoje vjernice. Smrtne kazne u Europi više nema, ali i zatvorska kazna za ženu i/ili sudionike u pobačaju (doktore, med.sestre, …) mogla bi poslužiti svrsi. Strah je dokazano snažan motivator; ne kaže se uzalud „Dobar je strah kome ga je Bog dao !“

Prisilu Crkva nastoji delegirati na državne vlasti, tražeći od njih da donesu civilne zakone koji će penalizirati ono što odstupa od njihovih religijskih normi. Katekizam kaže: ” Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morat će zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava (čl.2273.Katekizma). Tako bi se civilnim, državnim zakonom nastojalo katoličke vjernice, a s njima u isti koš ubačene i sve druge žene raznih uvjerenja, odvratiti od pobačaja. Civilni zakoni, naravno, sadrže i kaznene odredbe za  kažnjiva djela. Crkva očekuje, da će, kad već kazna izopćenja nije dovoljno zastrašujuća, zatvorske kazne različitog trajanja za žene, liječnike i medicinske sestre koji sudjeluju pri pobačaju polučiti željenu svhu-prestanak obavljanja pobačaja.

Od tzv. “konstantinovskog obrata” Crkva se služila državnom silom, tzv.”bracchium saeculare”, za učvršćivanje svog naučavanja i ostvarivanje svojih interesa. U takvoj raboti ima višestoljetno iskustvo s Inkvizicijom; država je mučila, spaljivala, vješala, utapala, rasčetvoravala na kotaču…sve one koje je crkva proglasila krivim. Crkva se oduvijek predstavlja kao blaga i milosrdna; ona ne prlja ruke, ona „ne prolijeva krv (Ecclesia non sitit sanguinem). Svoju prisilu preko “sekularnu ruke” nekad je usmjeravala samo na vlastitu “neposlušnu” pastvu, jer nevjernici nisu uopće postojali. Danas pak, u demokratskim i pluralnim društvima pritišće i inovjernike i nevjernike.

Pritisak se vrši i na političare-katolike [13]. Da bi osigurao donošenje državnih zakona po mjeri crkve, Vatikan je 2003.godine donio Doktrinarnu notu o nekim pitanjima  participacije katolika u političkom životu ( Kongregacija za nauk vjere, prefekt kardinal J.Ratzinger)  kojom  se, uz ostalo, nastoji direktno utjecati na rad katolika-zakonodavaca i odluke političara-katolika. Prema uputi kardinala Ratzingera  u memorandumu Kongregacije za nauk vjere “O nedostojnima za primanje  svete pričesti”  iz srpnja 2004., Zakonik kanonskog prava u kanonu 915. već daje osnovu kojom crkva može, kad hoće ili kad to bude htjela, uskraćivanjem pričesti i / ili prijetnjom izopćenja natjerati katoličke političare, pravnike i druge poluge vlasti da donesu zakone po mjeri crkve. Pritisak na političare-katolike kojeg vrši Crkva je zabrinjavajući, jer demokratske države u datim okolnostima vrlo lako mogu postati teokracije. U muslimanskom svijetu za to već imamo poučnih primjera ( npr.Iran za vrijme Homeinija, Afganistan pod vlašću talibana). Je li prisega  koju demokratski izabrani političari polažu na sekularni ustav i zakone dovoljna brana od prodora religijskih dogmi i praksi u strukturu sekularne države, kakva je nominalno Hrvatska ? To nije sigurno, jer  državni zakoni mogu vrlo široko tumačiti slobodu vjeroispovijesti i prigovor savjesti, a Crkva naučava da katolike ne obavezuju civilni zakoni koji su suprotni „čudoređu“, tj.crkvenom naučavanju. „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“ Dj 5,29 (čl. 2256. Katekizam). Incident kojeg je nedavno izveo ministar vanjskih i europskih poslova D.I.Stier glede hrvatske politike ljudskih prava u Bruxellu ( Vijeće Europe) i u Geneve-i (Odbor za ljudska prava UN) je jasan primjer takvog problema podvojene lojalnosti, odnoso svojevrsnog sukoba interesa [14].

Demokratska društva i države ne bi si smjela to dopuštati. Pravo na slobodu vjeroispovijesti i drugih uvjerenja je je teško stečeno temeljno ljudska pravo koje treba poštovati i štitit, jednako kod vjernika kao i kod nevjernika. Kada državni zakoni dopuštaju pobačaj, oni ni na koji način ne  krše prava vjernika koji se pobačaju protive, ali potvrđuju slobodu onih koji  pobačaj smatraju dopustivim. Zakonska regulacija pobačaja nikome ne nameće obavezu da čini pobačaj, nego omogućava onima kojima je pobačaj potreban da ga obave na legalan i po zdravlje siguran način. Zato je  toliko dragocjen princip sekularne države, po kojem su crkva i država odvojene jedna od druge.

Međutim, i u sekularnoj državi nailazimo na problem misionarskog karaktera Katoličke crkve, koja želi privesti svojoj   vjeri svakog žitelja ovog planeta. Radi spasa duše svakog čovjeka, tako kaže, smatra to svojom misijom koju joj je sam Bog namijenio( npr.“ Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga:”,  Matej 28:19) Kako izgleda izvedba tog poslanja sjajno opisuje britanski anglikanac, laički teolog i apologet kršćanstva C.S. Lewis (1896-1963):

”Od svih tiranija najtiranskija može biti ona koja se predano izvršava za dobro njezinih žrtava. Bilo bi bolje živjeti pod vlašću razbojnički baruna nego pod svemoćnim moralnim zabadalima. Okrutnost razbojnika-baruna nekad može zaspati, njihova pohlepa može na nekoj točci biti utoljena; ali oni koji nas kinje za naše dobro kinjiti će nas beskrajno, jer to čine s odobrenjem vlastite savjesti.„  C.S. Lewis (1896.-1963.)

Ne preostaje drugo doli odlučno zahtijevati poštivanje i zaštitu građanskih prava. Vjerskim zajednicama i vjernicima-pojedincima jamčiti slobodu vjeroispovjesti, ali spriječiti unošenje partikularnih vjerskih regula u civilne zakone. Tada po pitanju pobačaja svakome ostaje sloboda izbora: unutar zakona svjetovne države, koji bi trebali štititi jednako sve građane, živjeti po pravilima svoje religije ili drugačijeg uvjerenja. Jednom rječju, po mudrom i koncilijantnom načelu:

ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE!

Dr.sc.Gorjana Gjurić, dr.med, 10.-22.03.2017.

 

Literatura:

[1] Sažetak odluke Ustavnog suda

https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/7114c25caa361e3ac1257f340032f11e/c12570d30061ce54c12580d100416faf/$FILE/SA%C5%BDETAK%20RJE%C5%A0ENJA%20BR.%20U-I-60-1991%20i%20dr.pdf

[2] Sanja Despot. Imenovanje Ilčića nije smiješni incident nego državna politika .Faktograf, 12.02.2017. http://faktograf.hr/2017/02/12/imenovanje-ilcica-nije-smijesni-incident-nego-drzavna-politika/

[3] Sanja Despot. UN o Hrvatskoj: Nedostupnost kontracepcije, pobačaja i spolnog odgoja je kršenje ljudskih prava  http://faktograf.hr/2017/03/21/un-hrvatska-ljudska-reproduktivna-prava/

[4] Regina Ammicht Quinn. Religija, žensko tijelo i pitanje pobačaja. U Grozdanović Z i Zelić N, ur.Vjera u dijalog/sekularno i religijsko u razgovoru, CeKaDe i Ex Libris, Rijeka, 2017, str: 109-131.

[5] HBK . Katekizam katoličke crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994 (http://www.hbk.hr/katekizam/iii/index.html )

Katekizam katoličke crkve jeslužbena crkvena doktrina i učenje, obazujuće za svakog katolika, i klerika i laika. Ovaj najnoviji, danas važeći, donio  je 1992.godine papa Ivan Pavao II . To je prvi integralni katolički katekizam  nakon gotovo 500 godina, odnosno nakon protestantske Reformacije i koncila u Trentu. Sadrži 2.865 numeriranih članaka na gotovo 1000 stranica.

 [6] Freeman DB i Leinauer J. When There’s a Heart Beat: Miscarriage Menagement in Catholic-Owned Hospitals. Am J Public Health 2008; 98 (10): 1774-8. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2636458/

Stulberg DB, Dude AM et all. Obstetrician-gynecologist, religious institutions, and conflict regarding patient care Am J Obs Gynecol 2012; 207(1): 73e1-73e5. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3383370/

FreedmaLR, Stulberg D. Conflicts in Care for Obstetric Complications in Catholic Hospitals. AJOB Primary Research 2013;3(4), DOI:10.1080/21507716.2012.751464 http://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/21507716.2012.751464#.VEmeZFf9yp4

MergerWatch. Religious Restrictions: Refusals to Provide Care. http://www.mergerwatch.org/refusals/)

http://www.irishtimes.com/opinion/catholic-church-s-influence-over-irish-hospital-medicine-persists-1.2626856

https://www.reddit.com/r/europe/comments/16r4rr/two_catholic_hospitals_rejected_a_raped/

http://www.catholicsforchoice.org/wp-content/uploads/2014/01/2005factsaboutcatholichealthcare_000.pdf

[7] HBK. Zakonik kanonskog prava 1983, Glas Koncila, 1996.

[8] Gutmacher Institute.Facts on induced abortion in the U.S. 2011. http://www.gutmacher.org/pubs/fb_induced_abortion_html

The religion of women who have an abortion. http://www.religioustoleleranca.org/abo_fact4.html

[9] https://www.bitno.net/vjera/bl-alojzije-stepinac-lijecnicima/

[10] http://www.quovadiscroatia.com/kako-je-glumac-liam-neeson-sebe-ekskomunicirao-iz-crkve/

[11] http://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-crkve/mnogi-katolici-izopceni-iz-crkve-a-da-to-niti-ne-znaju-provjerite-jeste-li-medu-njima-105435/

[12] http://www.laudato.hr/ispisi-snimi.aspx?PitanjeIOdgovorID=9758

[13] http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20021124_politica_en.html

http://en.wikipedia.org/wiki/Canon_915 . Vidi odlomak 3.4.

[14] Gjurić G. Čudesne muljaže ili kako na tajnovit način nestaju prava žena, 01.03.2017. 

izvor