Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1929. godine bavi se pobačajem u više paragrafa, pod nazivom Krivična dela protiv života i tela. Predviđa kaznu u trajanju do tri godine za svaku ženu “koja sama plod svoj pobaci ili drugom dopusti da joj to učini.”[1] Dalje, paragraf 171. dopušta intervenciju suda u određenom slučaju, a koji može “vanbračnu mater, ako je sama izvršila pobačaj, i osloboditi od svake kazne.”[2] Idući paragraf propisuje kaznu strogog zatvora za osobu koja izvrši pobačaj na zahtjev ili uz pristanak trudne žene, a pet godina robije ako ga “učini lekar, apotekar, babica ili lice koje to vrši za nagradu.”[3] Ista je kazna slijedila i osobi koja bi izvršila pobačaj bez pristanka trudne žene, a ako bi žena umrla pri ili poslije zahvata, kažnjavalo se robijom od najmanje pet godina.[4] Paragraf 173. je dozvoljavao prekid trudnoće na osnovi odluke liječničke komisije,[5] čime je prvi put zakonom dopušten pobačaj iz medicinskih razloga. Još je propisana zatvorska kazna do godinu dana,[6] za one koji javno oglašavaju i nude svoje i tuđe usluge, kao i hvale sredstva ili oruđa kojima je moguće izvršiti pobačaj. Iz navedenih odredbi je vidljivo da se, usprkos postojanju mogućnosti pobačaja iz medicinskih razloga, kao i oslobođenju od kazne za neudane žene, za ženu koja se odluči ili pristane na pobačaj predviđa oštra represija.
U tridesetim godinama sve se više u javnosti priča o pobačaju. Članice Komunističke partije Jugoslavije koje sudjeluju u radu časopisa Žena danas redovito izvještavaju i kritički se osvrću na aktualne probleme vezane za roditeljstvo, rađanje i pobačaj. Pišu o Sedamnaestom kongresu liječničkih društava iz 1935. godine na kojemu je tražena sloboda pobačaja u svim slučajevima u kojima postoje ekonomski i socijalni razlozi za prekid trudnoće. Borba žena u redakciji Ženskog lista u Sloveniji za promjenu Krivičnog zakonika i skupovi na kojima se raspravljalo o pitanju pobačaja rezultirali su objavom Rezolucije koja je tražila prestanak kažnjavanja žena.[7] Ondašnja borba žena za pravo na pobačaj ukazivala je kako je nužno razumjeti socijalnu problematiku, a rad na rješavanju problema važnim faktorom ne isključivo u emancipaciji žena, već čitavog društva. Kritikom kriminalizacije pobačaja nisu se bavile isključivo žene, već i članovi partije. Edvard Kardelj, pod pseudonimom Tone Brodar, piše o problematičnom paragrafu 171. Krivičnog zakonika, ponavljajući zahtjeve drugarica.[8] Komunistkinja Rezka Dragar izdaje brošuru s uputama za korištenje Knaus-Oginove metode, temeljene na računanju plodnih dana i pripadajući kalendar za računanje. Na Petoj konferenciji KPJ, održanoj 1940. godine, Vida Tomšič iznosi zahtjeve vezane za prava i položaj žene u društvu, naglašavajući kako se ne radi o zahtjevima za koje se žene trebaju boriti same, već o zahtjevima koji moraju biti dio programa borbe radničke klase.[9] Zahtjev koji se odnosio na majčinstvo podrazumijevao je potpunu zaštitu majke, naročito radničke i seljačke, prije i poslije poroda, domove za majke i trudne žene, rodilišta, bolnice, primaljsku i liječničku pomoć, jaslice, dječje domove, ukidanje svih razlika između bračne i izvanbračne djece te legalizaciju pobačaja dok ne budu ispunjeni svi uvjeti da majka može bez brige roditi. I kasnije će isticati borbu za pravo na pobačaj u vrijeme Kraljevine Jugoslavije kao dio šireg pokreta radničke klase, vidjevši ju kao borbu protiv nepravednih i licemjernih zakona koji su pretežno pogađali te oštro kažnjavali siromašne radnice i sluškinje, zaposlene u kućama bogataša i bez drugog izlaza osim pobačaja, za razliku od žena iz buržoaskih slojeva koje su si mogle priuštiti plaćen, a time i sigurniji i diskretan pobačaj.
Pobačaj je redovito bio tema o kojoj su pisali zdravstveni radnici, bilo baveći se medicinskim aspektima pobačaja, bilo društvenim. Naročito se osvrću na učestalost pobačaja i njegovu povezanost s demografskom politikom, znatno rjeđe na posljedice koje ilegalni, nestručno izvedeni pobačaji u nesigurnim uvjetima imaju za život žena. Zamjetna je osuda kojom se gleda na žene koje bi izvršile pobačaj, često bez razmatranja ekonomskih i socijalnih uvjeta njihovog života. Vrlo se često javljaju rasprave unutar struke, kao ona Alojza Zalokara i Luje Thallera iz 1920. godine, pri čemu Zalokar zastupa stav kako je nužno da se liječnik drži postojećeg zakona prema kojemu je pobačaj kriminaliziran, osim ako nije nužan zbog medicinskih indikacija, ističući kako nije na struci da razmatra socijalne indikacije,[10] dok Thaller navodi kako ih je nužno uvažavati jer nisu isti uvjeti žena koje imaju velika financijska sredstva i žena iz proleterskih krugova.[11] Tri godine kasnije raspravu vode Andrija Deak i Miroslav Schlesinger. Prema Deaku, sva krivnja leži na ženi koja pobaci i zato se čudi i zazire prema ginekolozima koji žene gledaju kao pacijentice, a ne zločinke. Dapače, smatra kako žena iz bolnice mora izravno ići u zavor.[12] Osuđujući postupke struke, radi razliku između socijalnih i privatnih liječnika, navodeći: “Ja potpuno razumijem položaj privatnih liječnika, koji te slučaje ne prijavljuju, jer ih ne mogu prijaviti. No ja držim svakog onog bolničkog liječnika krivim, na čijem se odjeljenju dovrši abortus, a koji ga ne prijavi nakon ozdravljenja, pa se stoga razloga ne može provesti istraga,”[13] a liječnika vidi kao nužnog tužitelja, ponukanog znanjem i savješću. Nadalje, pravda važnost provođenja dosljednih istraga jer “Strah pred neugodnostima, koje su skopčane s takovom istragom, poklonit će mnogom djetetu život. Žena, koja je već jednom propatila neugodnosti takove istrage – dobro će promisliti prije negoli im se ponovno izvrgne.”[14] Babice naziva majstorima pobačaja,[15] opisujući ih poluinteligentnim, pohlepnim i moralno slabim stojećim primaljama, a stvaranje idealne babice kao državne službenice, “čuvarice najvećeg državnog dobra: to jest života“, vidi kroz financiranje porezima na brakove bez djece.[16]
Kritika Miroslava Schlesingera ukazala je na sve apsurde za koje se zalagao Deak, pokazujući koliko se razlikuje dostupnost pobačaja ženama iz različitih društvenih slojeva, a time i raspon posljedica – one imućne odlazile bi privatnim doktorima i tako izbjegle obveznu istragu koju zagovara Deak, dok bi žene iz siromašnih slojeva bile izvrgnute istragama jer odlaze u bolnice na zahvat.[17] Upozorava na posljedice kriminaliziranog pobačaja i uvođenja restriktivnijih mjera, koje ne rezultiraju smanjenjem ukupnog broja pobačaja, već povećanjem broja ilegalnih pobačaja, izvedenih nestručno i s opasnim posljedicama po ženino zdravlje i život. U ovim raspravama često se definiraju i stavovi prema kontracepciji, pri čemu zagovarači kažnjavanja žena i zabrane pobačaja ujedno odbijaju i mogućnost korištenja kontracepcije. Vladimir Bazala se zalaže za primjenu sovjetskog modela i jedan je od rijetkih liječnika koji ističe važnost ženine odluke te jasno govori o pravu žena na pobačaj. Kritizira postojeći zakon, opažajući kako štiti fetus u maternici, ali ne brine o djetetu nakon poroda niti predviđa zaštitu majke, ne zanemarujući posljedice koje nestručno izvršeni pobačaji mogu izazvati – krvarenje, tetanus, sepsu, perforaciju maternice ili mjehura, upalu potrbušnice i smrt u najvećim mukama. Mihajlo Pražić piše o ženama u blizini Osijeka koje su zajednički nabavile metalni kateter pomoću kojega vrše pobačaje,[18] osvrće se i na zaposlene udane žene i njihov odnos prema rađanju i odgoju djece,[19] ali i potrebu uvođenja socijalnih indikacija za pobačaj zbog ekonomskog uzroka problema.[20] Stjepan Vidaković tumači pobačaj kao sredstvo depopulacije “jer ne samo da nastaje direktni gubitak pučanstva, već gotovo u istoj mjeri teško oštećuje zdravlje žena u najboljoj generativnoj dobi,”[21] prenoseći pri tome procjenu troškova liječenja žene koja je izvršila pobačaj. O socijalnim indikacijama se prvi put raspravljalo unutar struke na liječničkom kongresu u Beogradu 1935. godine.[22] Alojz Zalokar se odlučno protivio legalizaciji pobačaja, a suprotstavljao mu se Jože Potrč.
Etnografsko istraživanje Nade Sremec, zabilježeno pod nazivom Nismo mi krive i izdano kao treća knjiga Bićanićeve serije Kako živi narod, provedeno je krajem tridesetih godina. O pobačaju progovaraju snaše, pravdaju svoje postupke. Iz vođenih intervjua je vidljivo kako se brojne žene u slavonskim selima suočavaju sa surovom svakodnevicom socioekonomskih uvjeta u kojima žive – za života su više puta utrošile. Pobačaji su se vršili u tajnosti, u idealnim prilikama uz babicu ili drugu priučenu ženu, sa sredstvima kao što su “guščije pero, igla za pletenje, zašiljen drenov štapić, grančica jorgovana, korijen sljeza, kukurjeka, kuhani čajevi od vrbove kore, kukolja, baruta, oleandra, parenje, masaža, kinini.“[23] Osim što su se svakim pobačajem izlagale smrtnoj opasnosti jer novca za odlazak liječniku nije bilo te strahujući od represivnog zakona, pratila ih je neprestana stigma – grešnice.[24]
Pobačaj u NDH
Odmah po proglašenju Nezavisne države Hrvatske u Liječničkom vjesniku objavljen je članak ministra zdravstva Ive Petrića, naslova Poziv liječnika u obnovljenoj Državi Hrvatskoj. Naglašava kako je uloga liječnika kao predstavnika inteligencije u NDH možda i najvažnija, “jer su njemu povjereni interesi narodnog bitka, t.j. održavanje i promicanje zdravlja, Hrvatskoga naroda, a s tim u vezi i jačanje njegovo, koliko u kvalitativnom, toliko i u kvantitativnom pogledu. … Pred nama ima obilje problema, koje su to bivše vlasti zapustile, jer im nije bilo stalo do našeg narodnog elementa. Država to u buduće neće propuštati, a još manje će dopustiti, da se hrvatski element trijebi bilo na umjetan ili prirodan način. … Dosad je umiralo 50% hrvatske djece do dobi od 15 godina. A koliko uopće nije došlo na svijet onih, koji su trebalo doći? Ovo mora prestati, jer se hrvatski narod mora množiti, da bi suvereno, pun vitaliteta, vladao svojim narodnim područjem. … Čeka nas veliki posao! Pred nama je velika odgovornost! Za Dom Spremni!“[25]
Uspostavom NDH na snazi i dalje ostaje Krivični zakonik iz 1929. godine, sada pod nazivom Kazneni zakonik, uz niz izmjena i dopuna.[26] Donošenjem Zakonske odredbe o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće preuzeta je odredba o zabrani pobačaja iz Kraljevine Jugoslavije, ali uz znatno restriktivnije mjere. Paragraf 171. predviđa kaznu tamnicom od pet do deset godina za trudnu ženu koja sama izvede ili dopusti da joj se izvrši pobačaj,[27] čime se ovo kazneno djelo više ne smatra prijestupom već zločinom. Doživotnom tamnicom trebalo je kazniti osobu koja bi izvršila pobačaj na ženin zahtjev ili uz pristanak, a liječnik, ljekarnik ili primalja (babica) se u tom slučaju kažnjava smrću.[28] Za osobu koja bi nagovarala trudnu ženu na pobačaj ili joj ustupila sredstvo pomoću kojega bi izvršila pobačaj, predviđala se kazna tamnicom od deset do dvadeset godina, a smrtna kazna za osobu koja bi protivno ženinoj volji izvršila ili joj dala sredstvo za pobačaj. Svim počiniteljima kojima je bila obećana nagrada ili korist, kao i onima koji bi primili nagradu, uz smrtnu kaznu oduzimao se sav imetak. Također, osobe koje bi hvalile, izlagale, nudile, prodavale ili nabavljale sredstva, odnosno oruđa kojima se može izvršiti pobačaj, kao i one koji javno ili prikriveno nude svoje usluge, kažnjavalo se tamnicom od deset do dvadeset godina i s najmanje 100.000 dinara novčane kazne.[29] Ova zakonska odredba također isključuje mogućnost sudskog ublaživanja kazne i rehabilitacije za paragrafe 171-173. te ostavlja samo mogućnost instituta pomilovanja, što dodatno ukazuje na represivnost zakonskih mjera vezanih za pobačaj, budući da istovremeno ublažavanje kazne i rehabilitacija i dalje ostaju moguće za sva druga djela Kaznenog zakonika.[30] Pobačaj je bio dopušten samo kada bi se ženi na taj način mogao spasiti život ili otkloniti opasnost za zdravlje, a tada se mogao izvršiti u javnim bolnicama, isključivo uz jednoglasni pristanak povjerenstva[31] koje su činili ravnatelj ili zamjenik ravnatelja bolnice kao predsjednik povjerenstva, liječnik specijalist za utvrđenu bolest ili stanje te ginekolog ili kirurg koji će izvršiti postupak. Ako se svi članovi povjerenstva ne bi uspjeli usuglasiti, pobačaj nije bio odobren. Svaki započeti pobačaj koji je trebalo riješiti operativnim putem nužno se upućivao u javnu bolnicu, dok je jedino kod neposredne opasnosti za život trudne žene liječnik mogao samostalno dovršiti zahvat. U obje situacije obvezno je bilo prijaviti slučaj ministarstvu zdravstva, a u suprotnome se kažnjavalo s deset do dvadeset godina tamnice.
Iz pisma ministra zdravstva Ive Petrića liječnicima nakon uspostave NDH
Ni tri mjeseca nakon na snagu stupa Zakonska odredba o promjeni i nadopuni zakonske odredbe o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće Pobačaj je moguć samo u javnim bolnicama u Banjoj Luci, Dubrovniku, Gospiću, Osijeku, Sarajevu i Zagrebu,[32] a ministar zdravstva je glavno povjerenstvo imenovao u Zagrebu, dok je u drugim gradovima imenovao povjerenika i zamjenika. Nova odredba dopušta mogućnost ponovnog pokretanja procesa odlučivanja povjerenstva nakon neusuglašene prve odluke. Zaprimljeni slučajevi započetih pobačaja u javnim bolnicama više se ne prijavljuju ministarstvu zdravstva, već državnom tužiteljstvu u sjedištu bolnice ili nadležnom kotarskom sudu koji žurno šalju sudbeno-liječničko povjerenstvo prije čije se odluke o pobačaju zahvat ne smije izvršiti, osim u slučaju životne opasnosti za ženu.
Stavovi zdravstvenih radnika naglo počinju opravdavati restriktivne zakonske mjere, propagandno tumačeći kako se država pokušava boriti protiv jednog od najvećih narodnih zala, “bijele kuge”, ili suzbijati štetne posljedice koji pobačaj ima za žensko reproduktivno zdravlje. Adrijan Seletrin popisuje medicinske indikacije koje su tretirane kao valjani razlozi zbog kojih se mogao izvršiti pobačaj,[33] dok Ernst Mayerhofer, predstojnik Sveučilišne pedijatrijske klinike u Zagrebu, piše o navodnoj vezi između pobačaja i Downovog sindroma, istovremeno proričući porast oboljelih u sovjetskoj Rusiji gdje je izvršeno mnoštvo pobačaja na temelju preliberalnog zakona i veličajući zakone nacističke Njemačke. Svoj znanstveni doprinos završava moralnom porukom: “Baš pri zloupotrebi kiretažnih abortusa stekao sam žalostan dojam, da se zdravi plodovi kiretiraju, dok se mongloidni idioti rađaju. Kolika je to nesreća za rasnu higijenu naroda, nije potrebno dalje razlagati. Ne samo praktični liječnici, nego i drugi zdravstveni faktori a i kulturne, pravne i crkvene vlasti treba da surađuju u suzbijanju toga zla.“[34]
Zakonske odredbe brzo su se počele pirmjenjivati u svakodnevici. Poznata su dva slučaja iz Osijeka početkom 1942. godine u kojima je S. M. iz Valpova, stara šezdeset godina, pokretnim prijekim sudom osuđena, oduzeta joj imovina i strijeljana jer je pomogla ženi koja je umrla od posljedica krvarenja i upale nakon pobačaja, dok je K. M. iz Dalja, stara trideset devet godina, osuđena na strijeljanje i oduzimanje imovine jer je na ženin zahtjev izvršila pobačaj. Potom je pomilovana te izvršava kaznu od dvadeset godina tamnice. Iste je godine i Ž. M. osuđena na doživotnu robiju jer je dvadeset godina vršila i pomagala pri izvođenju pobačaja, a Marija Stramičar strijeljana jer se odazvala na molbu druge žene da joj pomogne pri pobačaju. Kažnjavajući i strijeljajući žene zbog pobačaja, vlast je istovremeno propagirala zaštitu majčinstva i brigu o djeci održavajući tjedne majke i djeteta.[35]
Nekoliko mjeseci nakon uspostave ustaške vlasti, ženska kaznionica iz Zagreba premještena je u Požegu, gdje će djelovati do rujna 1944. godine, odnosno partizanskog oslobođenja grada. Prema sačuvanim dosjeima, osam zatvorenica je izdržavalo kaznu vezanu za kazneno djelo pobačaja. To su Anka Bobinec, Vera Dragić, Matilda Jelinek, Jaga Kožuh, Kristina Kuharić, Anica Matošinski, Marija Seleš i Marija Šuk. Anka Bobinec osuđena je zbog poticanja na pobačaj na smrt strijeljanjem, a potom pomilovana na deset godina tamnice, Vera Dragić je iz istog razloga jednako osuđena i pomilovana na dvadeset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava.[36] Zbog obavljanja, izazivanja i nagovaranja na pobačaj i primanje novca, Matilda Jelinek i Kristina Kuharić osuđene su na smrt, a potom pomilovane na doživotnu tamnicu, dok je Marija Seleš osuđena na deset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava, a oproštene su joj tri godine i četiri mjeseca kazne. Za pomaganje pri pobačaju Jaga Kožuh je osuđena na deset godina tamnice i trajan gubitak časnih prava pa joj je kazna smanjena na osam godina i šest mjeseci, dok je Marija Šuk osuđena na jedanaest godina tamnice, a oproštene su joj dvije godine. Anica Matošinski je zbog pobačaja osuđena na smrt strijeljanjem, a zatim pomilovana na deset godina tamnice.
[1] Josip Šilović i Stanko Frank, ur., Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca od 27. januara 1929. (Zagreb: Tisak i naklada Jugoslavnske štampe, 1929), 142.
[5] “Neće se kazniti lekar koji trudnoj ženi uz prethodnu prijavu vlasti a na osnovu lekarskog komisijskog mišljenja pravilno izazove prekidanje trudnoće ili pobačaj da bi joj spasao život ili otklonio neizbežnu opasnost po njeno zdravlje, kad to nikakvim drugim načinom nije moguće.” Ibid, 143.
[8] Tone Brodar, “§ 171,” Književnost: Mesečnik za umetnost i znanost 7 (1933), 250.
[9] Ljubinka Čirić Bogetić, “Odluke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu među ženama i njihova realizacija u periodu 1940-1941.,” u: Peta zemaljska konferencija KPJ, ur. Zlatko Čepo i Ivan Jelić (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, 1972), 77.
[10] Alojh Zalokar, “Splav s posebnim obzirom na umetni splav,” Liječnički vjesnik 1-2 (1920), 28.
[16] Deak, uz poreze na brakove bez djece, predlaže stvaranje atmosfere u kojoj se “žene bez djece makar neugodno ćute,” pri čemu iznosi i normu – četvero djece za dvanaest godina, kao i odlikovanje “časna gospođa” za one žene koje ispune dužnosti koje im on pretpostavlja. Ibid, 177.
[17] Miroslav Schlesinger, “Bilješke o pometanju ploda. Kritika istoimenog članka dra. Deaka u Lij. Vjesniku br. 5 1923.,” Liječnički vjesnik 6 (1923), 216.
[18] “Tada su se žene složile, dale su si od jedne iskusne žene demonstrirati kako se provocira pobačaj s metalnim ženskim kateterom, sakupile su između sebe potreban novac i same su nabavile u apoteci metalni ženski kateter. Odnonda taj kateter putuje od žene do žene u selu, već prema tome, koja ga žena ustreba. Svaka žena prije upotrebe taj kateter ili iskuha, ili ga zamoči u jaku rakiju i onda zapali, nakon čega si provocira pobačaj. No i to nije sve. Te žene vrlo dobro znadu kontrolirati tok pobačaja i čim primijete, da pobačaj ne napreduje svojim normalnim tokom, ili da nije sve spontano izašlo, one same dolaze odmah u bolnicu, da se već nakon tri, a koji puta i nakon dva dana mirno vrate svojoj kući.” Mihajlo Pražić, “Sociološki elementi problema pobačaja,” Liječnički vjesnik 7 (1936), 308.
[21] Stjepan Vidaković, “Abortus kao faktor depopulacije,” Liječnički vjesnik 11 (1940), 58.
[22] Franc Novak, Lidija Andolšek, Marolt Kuštrin i I. Veter, “Prikaz razvoja odnosa do celokupne problematike planiranja porodice u medicinskim krugovima,” u: Izgradnja društvenih stavova o populacionoj politici u Jugoslaviji, ur. Hristina Pop Antoska (Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1975), 387.
[23] Nada Sremec, Kako živi narod (Zagreb: Gospodarska sloga, 1940), 49.
[25] Ivo Petrić, “Poziv liječnika u obnovljenoj Državi Hrvatskoj,” Liječnički vjesnik 4 (1941), 207-208.
[26] Također je zadržana podjela kaznenih djela na zločine i prijestupe, gdje zločini obuhvaćaju kaznena djela za koja je zakon propisivao smrtnu kaznu, tešku tamnicu ili tamnicu, dok su prijestupi kaznena djela za koja je zakon predviđao strogi zatvor, zatvor ili novčanu kaznu.
[27] “Zakonska odredba o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće,” u: Nezavisna država Hrvatska, Zakoni, zakonske odredbe i naredbe proglašene od 27. svibnja do 30. lipnja 1941., ur. A. Mataić (Zagreb: Knjižara st. Kugli, 1941), 153.
[30] Nikolina Srpak, “Kazneno pravo u doba Nezavisne Države Hrvatske,” Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 13 (2006), 1126.
[31] “Zakonska odredba o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće,” 155.
[32] “Zakonska odredba o promjeni i nadopuni zakonske odredbe o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće broj LXXXIII-149-Z. p.-1941 od 10. lipnja 1941.,” u: Nezavisna država Hrvatska, Zakoni, zakonske odredbe i naredbe proglašene od 22. kolovoza do 10. rujna 1941., ur. A. Mataić (Zagreb: Knjižara st. Kugli, 1941), 144.
[34] Ernst Mayhofer, “Abortus kiretažom i njegova etiološka veza s mongloidnom idiotijom u djetinjstvu,” Liječnički Vjesnik 1 (1942), 4.
[35] “Ja sam na Senjaku vidjela nove vlakove – primijetila je jedna gospođa ogorčeno. – A tu se na veliko slavi “Tjedan majke i djeteta”, uzdiže se materinstvo. Kakvo licemjerje! S jedne strane bolest, smrt, a s druge tobožnja briga za djecu ide toliko daleko da strijeljaju žene zbog abortusa … Oh, a nije li to ipak samo zastrašivanje, to sa zakonom o pobačaju – sumnjičavo je primijetila jedna gospođa. Što? – razljutila se ona prva. – Preporučila bih vam da pažljivije čitate novine! Brzo je otvorila torbicu, izvukla novine, ljutito ih prelistala i našla na posljednjoj strani malu vijest, pa je pokazala ostalima: ‘Strijeljanje Marije Stramičar. Zagreb, 25. kolovoza. Ministarstvo unutrašnjih poslova pod brojem 89033/42 izdalo je ovaj OGLAS.Po Pokretnom priekom sudu u Zagrebu osuđena je dana 22. kolovoza 1942. na kaznu smrti strieljanjem Marija Stramičar, rkt.vjere, rođena 1902. u Tuhelju, prebivalištem u Zagrebu, primalja, radi toga što je dana 13. lipnja 1942.na molbu J.K. koja je bila u drugom stanju, istoj, za nagradu od 400 Kn., nekim neustanovljenim predmetom izazvala krvarenje, uslied čega je nastupilo drugi dan pometnuće ploda. Smrtna kazna izvršena je strieljanjem dana 25. kolovoza 1942.- Strašno – prošaptale su gospođe. – Uvijek samo loše vijesti.” Slava Ogrizović, Zagreb se bori (Zagreb: Školska knjiga, 1977), 147-148.
[36] Gubitak časnih prava podrazumijevao je gubitak prava na državnu službu, bilo koju drugu javnu službu ili na javna zvanja; na akademske stupnjeve, odličja ili druge javne počasti te gubitak prava na glasanje, biranje i odabir u javnim stvarima, kao i vršenja svih ostalih političkih prava. Šilović i Frank, Krivični zakonik, 59.
Rezolucija o planiranju porodice, 1969
U veljači 1945. AVNOJ donosi odluku kojom su ukinuti i proglašeni nevažećima svi pravni propisi koje je donio okupator i pomagači za vrijeme okupacije, kao i oni na snazi u trenu okupacije ako nisu u skladu s tekovinama NOB-a, a Zakon o nevažnosti propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije iz 1946. pobliže određuje zakonodavstvo nove države. Pravni odnos prema pobačaju, odnosno ženi koja izvrši pobačaj u prvim se godinama nakon uspostave socijalističke vlasti ne razlikuje od prethodnih zakonskih praksi. Visoka smrtnost kao posljedica brojnih nestručno izvedenih pobačaja prisilila je vlast na suočavanje s problemom pravnog uređenja prava na prekid trudnoće. Komitet za zaštitu narodnog zdravlja FNRJ uputio je svim liječničkim društvima i ginekološkim sekcijama pitanje o prekidu neželjene trudnoće, pri čemu je za referenta postavljen doktor Franc Novak, slovenski ginekolog i profesor, partizan u Drugom svjetskom ratu.[1] Konačan stav struke smatrao je da se pobačaj može vršiti do trećeg mjeseca trudnoće, a kasnije od toga u iznimnim situacijama u životu žene, i to samo u državnim ustanovama, a ne ambulantno, dok socijalna indikacija ne može biti razlog za prekid trudnoće. Također je izloženo kako se kontracepcija ne smije ubrajati u pojam zabranjenog pobačaja. Smatrali su kako ne treba kažnjavati ženu, odnosno da pobačaj zbog medicinske indikacije treba legalizirati, sa svrhom zaštite zdravlja i života majke.[2]
Ovaj prvi korak, odnosno intervencija države prema dekriminalizaciji pobačaja, stalan je predmet političkih i društvenih rasprava, pa i u Narodnoj skupštini.[3] Naime, prijedlog Zakonodavnog odbora Saveznog vijeća Narodne skupštine i dalje je podrazumijevao kažnjavanje žena, protiv čega je slovenski liječnik i komunist Pavel Lunaček uložio amandman, tražeći brisanje spornog paragrafa te smatrajući kako oštra kazna treba biti usmjerena isključivo na osobu koja izvrši sam postupak pobačaja. Za isto se zalagao i Jože Potrč, ukazujući na klasnu problematiku dostupnosti i posljedica pobačaja jer su kažnjavane uglavnom bile radnice i žene sa sela, dok bi imućnije žene lakše pronašle način za sigurniji i diskretniji pobačaj.[4] Traži uvažavanje socijalnih indikacija kao pravnog temelja za dopušteni pobačaj, ističući kako se napredni radnički pokret, zajedno s liječnicima, još prije rata borio protiv klasno uvjetovanog kažnjavanja žena. Njegovim zahtjevima, ukidanju takozvanog klasnog paragrafa, koje vidi kao veliki povijesni napredak, tada se suprotstavio Zlatan Sremec, govoreći o potrebi suzbijanja “bijele kuge.”[5] Inicijativa Komisije za žene Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije tijekom 1950. godine dovodi do pokretanja zahtjeva za uvažavanjem socijalnih indikacija pri pravu na pobačaj. Ova je akcija samo jedna u nizu koje Komisija provodi u poslijeratnim godinama, vezano za problem diskriminacije enosti žena, ali i u svjetlu državne politike planiranje porodice. Zalagale su za dostupan pobačaj ženama u zdravstvenim ustanovama, i na osnovi socijalnih indikacija, kako bi se otklanjali uzroci, a ne posljedice.
Krivični zakonik iz 1951. godine ne predviđa kaznu za ženu koja sama izvrši ili pristane na izvršenje pobačaja, a pobačaj je dopušten u slučajevima kada bi nastavak trudnoće ugrožavao život i zdravlje trudne žene te u drugim opravdanim situacijama.[6] Osoba koja bi izvršila ili pomogla ženi pri pobačaju na zahtjev mogla je biti kažnjena s najmanje tri mjeseca u zatvoru, dok bi isti čin bez ženinog pristanka bio kažnjen zatvorom do 8 godina.[7] Već iduće godine, Uredbom o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja, jasnije su definirani uvjeti pod i u kojima se mogao vršiti pobačaj. Ovim zakonskim aktom pobačaj je dozvoljen kod medicinskih, eugeničkih, pravno-etičkih i socijalno-medicinskih indikacija. Utoliko je ovaj dokument važan što pravno uzima u obzir neke socijalne probleme, poput situacije “kad se osnovano može očekivati da bi rađanje djeteta moglo dovesti do narušavanja zdravlja trudne žene zbog njezinih posebno teških materijalnih, osobnih ili porodičnih prilika.”[8] Mogao se vršiti u općim bolnicama ili ginekološkim klinikama, a i dalje je otežavan pristup, budući da je nužno bilo odobrenje komisije koju su činili ginekolog, internist i socijalni radnik. Na negativnu odluku komisije moglo se žaliti jednom, a tada bi drugostupanjska komisija donosila konačnu odluku.[9] O radu i odlukama komisije vodio se zapisnik u dva primjerka, pri čemu nijedan nije bio uručen ženi. Često se uredba tumačila još restriktivnije nego što je pisana pa velik broj žena nastavlja biti prisiljen tražiti pomoć priučenih osoba zbog siromaštva u kojemu žive. Tako je rastao broj ilegalnih pobačaja, kao i smrtnih slučajeva od posljedica nestručno izvršenog pobačaja. Nema velike razlike u metodama kojima se izazivao pobačaj u odnosu na međuratno razdoblje.[10] Ilustrativno, iste godine na području države registrirano je 209 ginekologa i 3.086 babica. Na području Hrvatske registriran je 61 ginekolog i 969 babica, što iznosi 12 954 žene na jednog ginekologa.[11] Uredba je dopuštala mogućnost da ginekolog u ulozi člana komisije koji je protiv pobačaja odbije izvršiti zahvat.[12]
Borba, 17. siječnja 1954.Borba, 17. siječnja 1954.
Na inicijativu Franca Novaka je u Ljubljani 1955. godine osnovano Udruženje ginekologa i opstetričara Jugoslavije s ciljem održavanja federalnih saveznih ginekoloških kongresa.[13] Ovo se društvo, kao i druge zdravstvene i liječničke organizacije, često bavilo pitanjem pobačaja, suprotstavljajući u javnosti različite stavove zdravstvenih radnika. Jugoslovenski kongres ginekologa i opstetričara, održan 1953. godine, usvaja Rezoluciju kojom se izjasnio protiv Uredbe o dopuštenom pobačaju. Konzervativna liječnička struja zahtijevala je ukidanje socijalnih indikacija za pobačaj i kažnjavanje žena, dok su postojeće zakonsko uređenje branili liječnice i liječnici poput Novaka, Angeline Mojić, Bosiljke Milošević, Ruže Šegedin i Jože Potrča.[14] Ukazujući posljedice koje kriminalizacija pobačaja ima na život žena, zalagali su se za potpunu legalizaciju. Paralelno s raspravama o pobačaju, razvijala se i rasprava o kontracepciji, koju je dio struke također smatrao depopulacijskom mjerom. S vremenom, prevladao je stav kako je kontracepciju potrebno učiniti dostupnom svakoj ženi.[15]
Vida Tomšič, tadašnja predsjednica AFŽ-a, kritički piše o Kongresu ginekologa i opstetričara, jer podupiru zaštitu abortera, a ženu gledaju krivom, izjednačavajući se s pozicijom crkve koja govori stavlja interese festusa ispred zdravlja i života trudne žene. Traži od zdravstvenih radnika da se isključivo ograniče na svoju struku,[16] a društvena pitanja ostave na rješavanje društvu, odnosno ženama, kojih se pitanje pobačaja najviše i tiče. Iako zagovara uvažanje socijalnih indikacija, pravo na pobačaj vidi kao pravo žene u situaciji kad on preostaje jedino rješenje. Slično je i mišljenje Saveza ženskih društava Jugoslavije, zalažući se za populariziranje kontracepcije kako bi se zaštitilo zdravlje žene, dok pobačaj vide kao krajnji izlaz.[17] Iako je AFŽ nastojao prosvjetno-zdravstvenim radom utjecati na smanjenje opasnosti od ilegalnih pobačaja kroz predavanja i savjetovanja te pokretanjem zdravstvenih centara, dostupnost pobačaja je bio problem većini žena. Uz to, žene koje su izvršile pobačaj bile su izvrgnute sramu, bilo indirektno, kroz rasprave u javnosti, bilo direktno, na svojim radnim mjestima, u široj porodici ili drušvu.
Država će uskoro napraviti idući korak u daljnjoj liberalizaciji pobačaja – Uredba o uslovima i postupku za dozvoljavanje pobačaja stupila je na snagu 1960. godine. Dopušta pobačaj iz medicinskih razloga te u slučajevima u kojima bi žena došla u teške osobne, porodične ili materijalne prilike koje nije moguće ukloniti na drugi način. Komisije koje su bile nadležne za odobravanje zahtjeva za pobačaj zahtijevale su opsežnu dokumentaciju, a suglasnost često nisu davali udanim ženama bez djece, ženama koje su se javljale svake godine te neudanim ženama za koje su procjenjivali da imaju uvjete da rode.[18] Jasno je zašto se žene i dalje odlučuju za ilegalne postupke, a ne podnose zahtjeve za pobačajem: “Iz različitih razloga, osobnih, obiteljskih ili materijalnih, stanovit broj žena da izbjegne komisiju i boravak u bolnici misleći, da na taj način neće biti odvojene od kuće i porodice. Žena se nada, da će njezina diskrecija biti bolje sačuvana, ako se ne obrati javno zdravstvenoj ustanovi, jer diskretnost komisije koja odobrava arteficijalne abortuse nije u svakom slučaju zagarantirana. U stanovitom broju slučajeva ipak, nažalost, dolaze u bolnicu, ali tada već s lakšim ili težim komplikacijama nakon ilegalno izvršenog pobačaja.”[19] Iako je Uredba je nalagala edukativnu ulogu Komisije koja je dužna ženu upozoriti na štetnost pobačaja po njezino zdravlje i upoznati ju s preventivnim mjerama, zakonska regulativa i dalje izostavlja dostupnost kontracepcije i ne vidi ju kao dio zdravstvene zaštite, usprkos zalaganju pojedinih liječnika.[20] S vremenom su sve učestalije kampanje o kontracepciji, kao i osnivanje savjetovališta, iako je njihov učinak upitan. Naime, u sklopu ankete o liberalizaciji pobačaja, radnice ističu manjkavosti savjetovališta za kontracepciju, istovremeno se otvoreno zalažući za potpunu liberalizaciju pobačaja, za razliku od žena koje žive u povoljnim materijalnim prilikama i s riješenim stambenim pitanjem, a koje ostaju indiferentne prema pitanju dostupnosti pobačaja.[21]
Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja
Tijekom šezdesetih godina jačaju rasprave o potrebi za promjenom zakonodavnog okvira regulacije pobačaja. Između dva suprotstavljena stava, onog koji traži potpunu zabranu pobačaja u krajevima u kojima je natalitet iznimno nizak i onoga koji zagovara potpunu liberalizaciju, Savezna skupština je 1969. godine usvojila Rezoluciju o planiranju porodice. Ističe pravo roditelja da sami odlučuju o broju djece i razmaku između poroda kao jedno od osnovnih ljudskih prava i dužnosti, pri čemu je za realizaciju tog prava nužno da im društvo osigura uvjete za informiranje i sredstva pomoću kojih mogu planirati porodicu.[22] Usvajanje Rezolucije rezultat je rada Saveznog koordinacionog odbora pri Konferenciji za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, osnovanog 1963. godine, a koji je četiri godine kasnije prerastao u Savezni savjet za planiranje porodice. Inicijativu je pokrenula Vida Tomšič, ondašnja predsjednica Vijeća naroda u Saveznoj skupštini, dok je za daljnji rad na njezinim osnovnim tezama bila zadužena Nevenka Petrić, sekretarka Konferencije. U vrijeme rada na Rezoluciji, Predsjedništvo biskupske konferencije Katoličke crkve, potaknuto enciklikom “Ljudski život” pape Pavla VI., zatražilo je od Saveznog izvršnog vijeća potpunu zabranu prekida trudnoće, čak i iz medicinskih razloga, a ako zakon dopušta prekid trudnoće da se zdravstvenim radnicima katoličke vjeroispovijedi omogući odbijanje vršenja zakonski dopuštenog pobačaja, bez posljedica na radnom mjestu. Sekretarijat Saveznog savjeta za planiranje porodice priopćio je za javnost da je zahtjev odbijen jer predstavlja pokušaj uplitanja crkve u poslove države, položaj porodice i samoupravna prava građana i institucija, što nije u skladu s principom potpune odvojenosti crkve od države.[23] Donošenje Rezolucije popraćeno je Akcionim programom za sprovođenje Rezolucije Savezne skupštine o planiranju porodice na saveznoj razini, a potom i na razini republika i pokrajina, prateći društveno-politički aspekt planiranja porodice. Istovremeno, stručna štampa prenosi izvještaje s europskih i svjetskih kongresa koji se tiču planiranja porodice i pobačaja, a na kojima redovito sudjeluju jugoslavenske stručnjakinje i stručnjaci.[24]
Ubrzo država donosi Opći zakon o prekidu trudnoće 1969. godine. Priznajući sve indikacije za pobačaj, zakon nastoji uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova za koje je bilo predviđeno da rade na informiranju žena o štetnosti pobačaja, populariziranju kontracepcije te seksualnoj edukaciji mladih.[25] Daljnja razrada svih praktičnih pitanja osiguravanja prava na pobačaj ostavljena je na rješavanje republikama i pokrajinama posebnim zakonskim propisima. Zakonodavni smjer zacrtan Rezolucijom nastavljen je i Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Radna grupa koju su činile Mira Alinčić, Nevenka Petrić i Milan Bosanac predložila je i sljedeću formulaciju: “Radi ostvarivanja slobode ličnosti žene, obezbeđuje se pravo žene na prekid trudnoće. Ovo pravo se može ograničiti samo u interesu zaštite života i zdravlja žene.”[26] Zakonsko shvaćanje prava na pobačaj kao ustavnog prava žene pak nije prihvaćeno te paragraf 191. Ustava određuje kako je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, pri čemu se to pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Ustavno prvo žene na pobačaj jamči i paragraf 272. Ustava SR Hrvatske iz 1974. godine.[27] U SFRJ je 1978. godine stupio na snagu Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Iako je prvotno predložen naziv Zakon o zdravstvenim mjerama u planiranju porodice, Komisija za društveni položaj žene i porodice u ulozi predlagača zakona odlučuje se za postojeći naziv kako bi bila nedvojbena i jasna njegova osnovna svrha – stav zakonodavca o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece.[28]
[1] Franc Novak, “Abortus i kontracepcija,” Žena u borbi 1 (1956), 12.
[2] A. Milojković, Grujica Žarković i Mirjana Džumhur, “Historijat liberalizacije pobačaja u Jugoslaviji,” u: Izgradnja društvenih stavova o populacionoj politici u Jugoslaviji, ur. Hristina Pop Antosk (Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1975), 381.
[10] Ivana Dobrivojević, “Planiranje porodice u Jugoslaviji 1945-1974,” Istorija 20. veka 2 (2016), 87.
[11]Žena u društvu i privredi Jugoslavije: Statistički bilten (Beograd: Savezni zavod za statistiku 1964), 77.
[12] “Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja,” 51.
[13] Ante Dražančić, “Razvoj ginekologije i perinatologije, stručna društva liječničkoga zbora, federalne udruge i medicinska periodika iz područja ginekologije i perinatologije u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Drugi dio: Ostala društva, Savezne udruge, Stručni časopis,” Gynaecol Perinatol (9) 2010, 164.
[14] Ivan Simić, “Soviet Influences on Yugoslav Gender Policies 1945 – 1955” (Ph.D. diss. University College London, 2016), 83.
[15] Franc Novak, “O III. kongresu ginekologa ostetričara,” Žena u borbi 12 (1956), 1.
[16] Vida Tomšič, “Da li je legalizacija pobačaja prihvatljivo rješenje,” Borba, 17. siječnja 1954, 3.
[17] B. Kovačević, “O planiranoj trudnoći,” Žena danas 128-129 (1955), 14-15.
[19] Branko Živković, “Pobačaj i njegova problematika na području bivšeg kotara Nova Gradiška,” Liječnički vjesnik 1 (1963), 1246.
[20] Za pojavu kontraceptivnih sredstava uvelike je zaslužan Franc Novak, koji prvi donosi primjerke kontraceptiva u Jugoslaviju, nakon čega se osnivaju savjetovališta za kontracepciju u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Prištini.
[21] Ivana Dobrivojević, “Ža željeno roditeljstvo. Državna politka Jugoslavije u oblasi planiranja porodice 1945-1974,” Istorija XX. veka 1 (2018), 125.
[22] “Rezolucija o planiranju porodice,” Službeni list SFRJ 20 (1969), 612.
