Ako je silovana, a možda je i sama tome doprinijela, nebitno – mora roditi. Da, da… velika je to trauma za ženu i silovatelj je počinitelj. Ipak u tom svjetonazoru nema mjesta za traume žene, nema mjesta za njen život – za regeneraciju njenog mentalnog i fizičkog zdravlja. Dijete, plod silovanja, ima pravo roditi se.

Ako žena ne želi roditi, a mora roditi – onda je to prisila, zar ne? Onda žena nije ljudsko biće, misaono, osjećajno, koje ima svoj život, svoje strepnje, brige, nade i želje – onda je ona jednostavno inkubator. Jer njen život nije bitan. Ona mora pružiti svoje tijelo nekom drugome? Ne mora! Nikome. Pa ni nerođenom djetetu, s kojim je trudna. Niti se mora osjećati loše, niti je postupila etički neprihvatljivo, ako želi pobačaj.

Ako se žena danas drzne otići na legalan pobačaj, medicinski zahtjev, koji još nisu uspjeli zabraniti (ali su ga svojom kampanjom uspjeli demonizirati), stići će ju osuda društva – onda je ona ubojica. I to će joj se hladno smjeti reći u lice. I nitko za to neće odgovarati. Mi dižemo glas protiv takvog načina propagande. I zato i velimo: “Pobačaj je ok (izbor)“. Time ne zagovaramo na što više pobačaja, jer je to suluda pomisao. Pobačaj je medicinski zahvat i kao svaki medicinski zahvat može imati rizike i posljedice.

Žene nisu inkubatori. One su misaona ljudska bića, one su život koji se već živi, sa svim svojim radostima i brigama. One su ne samo mozak, osjećaji, nego i tijelo. Njihovo tijelo pripada njima, nikome drugome. Njihov život pripada njima. Njihovi izbori – imati dijete je ok. Pobačaj je ok. Ona donosi izbor i nije nam dužna objasniti zašto se odlučila za pobačaj. Mi nemamo pravo ženi koja bira pobačaj držati pridike, niti joj nuditi oprost. Oprost insinuira da je uradila nešto loše? Nije! Ona je izabrala život kakav ona želi živjeti i kakav će ona živjeti. Nitko drugi do nje – zato i nitko drugi do nje nema pravo odluke.