Piše: Veronika Koprek

Mi to ovdje ne radimo – česta je rečenica koju čuju žene koje žele na pobačaj. Liječnici i medicinski djelatnici imaju pravo na priziv savjesti prema Zakonu o liječništvu. Mogu se njime koristiti na temelju svojih etičkih, moralnih i vjerskih nazora te odbiti provesti dijagnostiku, liječenje ili rehabilitaciju ako se to ne kosi s pravilima struke. Prema tom istom zakonu, liječnici su dužni pacijente tada uputiti u medicinsku ustanovu koja im može pomoći, ali nedavna situacija u Petrovoj bolnici pruža istinitu sliku prava na pobačaj u Hrvatskoj. Dvije su žene odbijene u njihovu pravu na pobačaj na zahtjev.

Međutim, predstojnik klinike Slavko Orešković demantirao je da je došlo do potpune obustave. Rekao je da je ta zdravstvena usluga nadalje dostupna i da nijedna pacijentica unaprijed nije odbijena. S druge strane, iz organizacije za ženska prava Ženska mreža Hrabre sestre kažu kako im je iz bolnice rečeno da se u njoj pobačaj neće vršiti do daljnjega.

“Kasnije smo saznali da je problem nastao jer je postojala samo jedna medicinska sestra koja je, nakon što liječnik potpiše dozvolu za tablete, davala te tablete pacijenticama. Samo ona je za to imala ovlasti, a kad je otišla u mirovinu, nitko to više nije radio”, govori nam Nada Topić, osnivačica Ženske mreže Hrabre sestre.

Ženska mreža je u tome vidjela organizacijski problem, ali postoji i mogućnost da je u bolnici došlo do implicitnog “kolektivnog” priziva savjesti, najviše kod medicinskih sestara, što otežava naručivanje i pristup postupku tijekom preseljenja bolnice u novi dio objekta.

Ovo nije jedini ovakav slučaj u Hrvatskoj. Teoretski, pravo na pobačaj u Hrvatskoj je zakonski zajamčeno do kraja desetog tjedna trudnoće, odnosno od prvog dana posljednje menstruacije, što dovodi do dvanaest tjedana u kojima se može izvesti pobačaj na zahtjev. U praksi, to pravo često je ograničeno administrativnim preprekama, prizivom savjesti i društvenim pritiskom.

Uz Italiju, Hrvatska ima najveći udio liječnika koji je uložio priziv savjesti i tako maksimalno otežao, a u nekim dijelovima zemlje i potpuno onemogućio njegovu dostupnost. Prema podacima koje je u lipnju Jutarnjem listu dostavilo Ministarstvo zdravstva, od 353 specijalista ginekologije i opstetricije, njih 53 posto, što je 187 medicinskih djelatnika, poziva se na priziv savjesti i ne obavlja pobačaje. U Rijeci svi liječnici obavljaju usluge u skladu sa zakonom i najboljom praksom, dok u KBC-u Split unatrag dvije ili tri godine postoji samo jedna liječnica, od njih 30, koja pristaje raditi pobačaj.

Prema tadašnjim statističkim podacima, pobačaj se u Našicama uopće ne obavlja, a u nekim se bolnicama to može učiniti samo određenim danima.

“Bolnice često na svojim web-stranicama ne pružaju ženama informacije o dostupnosti usluge prekida trudnoće, a kamoli o dostupnim metodama pobačaja, tijeku postupka i uključenim medicinskim djelatnicima kojima se žena može direktno obratiti. Osobito su zastrašujući poznati slučajevi bolnica u kojima se nude pogrešne informacije o pravu žene na pobačaj. Žene prolaze kroz špalir molitelja ispred bolnica. Izloženost plakatima i brošurama punima mitova i predrasuda o pobačaju poznata je strategija u pokušaju izazivanja straha i grižnje savjesti kod žena. Bolnica ima pravo da sa svog posjeda skloni molitelje koji se tamo okupljaju, ali oni to ne čine jer im, očito, valjda ne smeta što uznemiruju žene”, nabraja nam Nada Topić probleme s kojima se žene moraju nositi kako bi obavile pobačaj. Nerijetko se ženama na obaveznom ultrazvuku prije prekida trudnoće iznose zastrašujuće neistine, kako bi se one ipak odlučile ne prekinuti trudnoću. “Ženama se na pregledima često govori kako se tijekom procesa fetusi raskomadaju, prisiljava ih se da slušaju otkucaje srca ili im se pokazuje fetus u razvoju”, kaže Nada Topić.

Kako kaže odvjetnik Ivo Jelavić, problem nastaje u provedbi Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece jer bolnice koje vrše medicinske zahvate ovog tipa nisu organizirane na način koji poštuje zakonsko pravo žena na slobodu izbora i dostupnost zakonom predviđene medicinske usluge. “Nakon isteka zakonskog roka za dopušteni pobačaj, prekid trudnoće moguć je samo uz odobrenje komisije, prema uvjetima i postupku iz ranije navedenog Zakona. Prema članku 22. Zakona, pobačaj se može odobriti ako je nužan za spašavanje života ili zdravlja žene, ako se očekuje da će dijete imati teške prirođene tjelesne ili duševne mane, ili ako je do začeća došlo u vezi s određenim kaznenim djelima”, navodi Jelavić.

Zakon je donesen 1978. godine, a smatrao se izrazito progresivnim za svoje vrijeme. Žene su se tada u Njemačkoj i Francuskoj još uvijek borile za ukidanje zabrane pobačaja, a već i sam njegov naziv afirmira temeljno pravo žene da slobodno odlučuje o trudnoći. Unatoč tome postoji potreba da se taj Zakon prilagodi novom dobu.

“Najveći je nedostatak nepostojanje jasnih mehanizama provedbe prava – nema sankcija za ustanove koje odbijaju izvršiti pobačaj, niti jasnih obveza za dostupnost usluge. Posljedice su ozbiljne – žene gube povjerenje u sustav, izložene su emocionalnoj traumi, a njihovo zdravlje često biva ugroženo”, upozorava Nada Topić.

“Gotovo svaka živa stanica ima DNK, ali to ne znači da uživa status osobe niti da posjeduje prava. Fetus nije neovisna biološka jedinica – ovisi isključivo o tijelu trudnice i ne može preživjeti izvan njega. Pravo žene na tjelesnu autonomiju ne može se suspendirati u korist bića koje bez njezina tijela ne može opstati”, dodaje.

U okviru zdravstvenog sustava, a s pravne strane, pravo na priziv savjesti pojavljuje se i u odredbama Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, Zakona o sestrinstvu, Zakona o dentalnoj medicini, Kodeksa medicinske etike i deontologije, Etičkog kodeksa primalja, Kodeksa ljekarničke etike i deontologije.

“Problem vezan uz priziv savjesti nadilazi pitanje pojedinog liječnika, već se javlja u vidu ‘institucionalnog priziva savjesti’, osobito kod ostvarivanja prava na dobrovoljan prekid trudnoće. Suštinski, problem u ovom kontekstu nije priziv savjesti, nego organizacija rada bolnica na način da su u bolnicama zaposleni liječnici i drugo medicinsko osoblje koji mogu osigurati provedbu zakona i ljudskih prava žena. Radi se o pozitivnim obvezama države”, objašnjava odvjetnik Jelavić.

Europski sud za ljudska prava u presudi Grimmark i Steen protiv Švedske, 2020. godine, jasno je naveo da države mogu i trebaju ograničiti priziv savjesti kad bi njegovo dopuštanje ugrozilo pristup legalnoj zdravstvenoj skrbi. U javno financiranom zdravstvu država mora osigurati da žena može ostvariti zakonsko pravo na pobačaj. Ta ravnoteža podrazumijeva da ustanove imaju obvezu osigurati barem jedan tim koji se ne koristi prizivom savjesti.

Topić objašnjava kako se priziv savjesti ne odnosi samo na pobačaj, nego i na druge medicinske postupke kao što su sterilizacija ili oplodnja umjetnim putem. Naglašava kako to upućuje na ideološki motiv, a ne na univerzalni moralni princip. “Također, on se u medicini koristi bez ikakvih osobnih posljedica – liječnici odbijaju, ali sustav nema mehanizme da to etički ili pravno preispita”, napominje Topić.

Jelavić ističe kako se institucije ne bave dovoljno ili na adekvatan način institucionalnim prizivom savjesti kakav se dogodio i u Petrovoj bolnici. Tijela državne vlasti ignoriraju problem i stvaraju kontinuiranu situaciju diskriminacije, povrede prava na privatni i obiteljski život te povrede jamstva zabrane nečovječnog postupanja u odnosu na sve žene koje su svojim slobodnim izborom donijele odluke o prekidu trudnoće. “Nužne su zakonske izmjene kojima bi se onemogućio ‘institucionalni priziv savjesti’ i jasno propisali načini obavještavanja pacijenata i poslodavca o odluci na priziv savjesti te upućivanja pacijentica drugom liječniku iste struke zbog ostvarivanja zdravstvene usluge prekida trudnoće”, govori nam Jelavić.

U Hrvatskoj ne postoji registar u kojem bi se moglo vidjeti koji su liječnici i medicinsko osoblje pod prizivom savjesti kada je u pitanju pobačaj. Nad prizivom ne postoji adekvatan nadzor, stoga se često koristi bez potrebe za obrazloženjem ili provjerom. U nekim ustanovama to je postao standard, čime se zapravo institucionalizira uskraćivanje zdravstvene skrbi. “Same bolnice trebale bi voditi registar liječnika i drugih zdravstvenih radnika koji su izjavili priziv savjesti jer je, u takvim slučajevima, zaštita prava pacijentica na pravodobnu zdravstvenu uslugu na prvom mjestu. Svakako bi trebalo preciznije definirati obveze liječnika i bolnica”, predlaže odvjetnik Ivo Jelavić.

Za kraj ističe kako, osim zdravstvenih posljedica, takvo postupanje može prouzročiti traumu kod žene, osjećaj obespravljenosti i povrede dostojanstva. Sloboda žene da dobrovoljno odluči o prekidu trudnoće spada u osnovna ljudska prava i država putem svojih tijela mora osigurati provedbu vlastitih zakona i ustavnih jamstava i snositi odgovornost za posljedice. Svaka bolnica samostalno i proizvoljno određuje cijene koje žene plaćaju iz svojeg džepa.

Prema podacima dostupnima na web-stranici Hrabre sestre, cijene kirurškog prekida trudnoće kreću se u rasponu od 260 do 350 eura, dok je onaj medikamentozni jeftiniji i stoji od 120 do 300 eura. U nekim privatnim bolnicama prekid trudnoće stoji oko 600 eura, ali uza sve navedeno mogu se javiti i drugi troškovi kao što su ultrazvuk, krvna slika ili ostali potrebni testovi. Ovi iznosi dosta su veliki, pogotovo za žene koje su u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji.

U doba kada su, kako mnogi smatraju, prava žena na pobačaj i reproduktivno zdravlje najugroženija, za žene su najvažniji ambasadori, udruge i ženske mreže koje im mogu pomoći. Hrvatska pjevačica Severina Vučković, ambasadorica inicijative “My Voice, My Choice”, ovoga je rujna u Bruxellesu održala govor ispred Europske komisije koji je privukao veliku medijsku pozornost. Tada je predala gotovo 65 tisuća potpisa prikupljenih u Hrvatskoj za europsku građansku inicijativu koja traži da Europska komisija osigura financijske mehanizme kako bi žene u zemljama Europske unije mogle ostvariti pravo na pobačaj, čak i ako je ono u njihovim državama ograničeno ili zabranjeno. Inicijativa je na razini EU prikupila više od 1,2 milijuna potpisa, čime je premašen prag potreban za raspravu u Europskom parlamentu. Time je otvoren i novi sukob između ljevice i desnice u Hrvatskoj. Pravo na pobačaj je, na kraju, angažmanom Hrabrih sestara vraćeno u bolnicu u Petrovoj.

izvor