07. lipnja 2023. održan je tematski sastanak udruga civilnog društva s Ministarstvom zdravstva na temu seksualno i reproduktivno zdravlje žena. Tom sastanku prisustvovala je i naša hrabra sestra.

Pripremljena izjava za tematski sastanak:

Žensku mrežu “Hrabre sestre” čini 60 educiranih žena od povjerenja – koje ženama nude sveobuhvatnu podršku u njihovoj odluci o prekidu trudnoće, što uključuje: sve bitne informacije, ohrabrujuće razgovore te pratnju na dan zahvata.

Podržavajući preko 300 žena stekle smo uvid što žene – još uvijek – moraju proživljavati kad se odluče na prekid trudnoće na zahtjev na koji imaju pravo prema Ustavu i Zakonu o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece:

1. 1. Osim rijetkih iznimaka, bolnice na svojim web stranicama ne pružaju ženama informacije o dostupnosti usluge prekida trudnoće, a kamoli o dostupnim metodama pobačaja i tijeku postupka.
2.  
3. 2. U nekim bolnicama prilikom prvog telefonskog ili direktnog kontakta, osoblje je nesusretljivo, šturo i jedva odgovara na pitanja ili pak direktno obeshrabruje ženu
4. .
5. 3. Unutar bolničkog sustava prilike i mogućnosti za vršenje pritiska na ženu mogu poprimiti raznovrsne oblike, počevši već od prostora čekaonice, gdje se otvorenim prozivanjem pacijentice i komentiranjem njezinog razloga dolaska u bolnicu krše njezina prava na privatnost i čuvanje medicinske tajne, potom se kod prvog bolničkog ultrazvučnog pregleda događalo da medicinsko osoblje na osnovu svojih dvojbi pokušava utjecati na ženu, od preispitivanja njezine odluke, neprimjerenih, osuđujućih komentara ili pokazivanja snimke ploda na monitoru.
6.  
7. 4. Osobito zastrašujući su primjeri krivog tumačenja zakonskog roka do kojeg žena ima pravo na legalan prekid trudnoće na vlastiti zahtjev (tj. „do isteka 10 tjedana od začeća“ se u medicini tumači „do isteka 12 tjedana od prvog dana posljednje menstruacije“). Zastrašujuć primjer je i odgađanje zahvata do trenutka kada legalan pobačaj na zahtjev žene nije više moguć, te na kraju nestručnog obavljanja prekida trudnoće tj. neobavljanje prekida trudnoće čiji je rezultat potpuno očuvana trudnoća i netaknut plod.
8.  
9. 5. Nedostupnost bitnih informacija, nestručnost i neprofesionalnost medicinskog osoblja primorava žene na odlazak na prekid trudnoće izvan granica Hrvatske što je povezano s dodatnim stresom za žene. Žene pri povratku imaju pravo tražiti od HZZO povrat novaca ako je taj zahtjev odbijen iako je zakonom zajamčen.
10.  
11. 6. Skrenule bismo i pažnju na činjenicu da liječnici ne informiraju žene o pravu na bolovanje nakon pobačaja na koje imaju pravo prema Pravilniku o rokovima najduljeg trajanja bolovanja ovisno o vrsti bolesti, pod šifrom O05 „Ostali pobačaji“.
12.  
13. 7. Trošak prekida trudnoće na vlastiti zahtjev nije pokriven zdravstvenim osiguranjem, što predstavlja prvu i u mnogim slučajevima nepremostivu prepreku u ostvarivanju prava na prekid trudnoće za žene u zahtjevnoj ili nezavidnoj ekonomskoj situaciji, te za žene manjinskih i drugih skupina izloženih trajnom stanju ekonomsko socijalne deprivacije ili izolacije. Pobačaj bi se trebao tretirati kao svaki drugi medicinski zahvat na način da participacija pacijentice bude 20-30%, a participacija hzzo pokriva ostale troškove pobačaja na zahtjev.
14.  

Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Članak 16. UN-Konvencije jamči ženama „jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između svoje djece te pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovih prava,“ dok čl. 12. stavak 1. jamči pravo na dostupnost „zdravstvenih usluga… koje se odnose na planiranje obitelji.“. Europska konvencija u članku 8 jamči poštovanje privatnog i obiteljskog života. Što uključuju pravo parova i pojedinaca da, slobodni od diskriminacije, prisile i nasilja, odlučuju o tome hoće li i koliko često te u kojim vremenskim razmacima imati djecu te da imaju informacije i sredstva za donošenje takvih odluka (pravo na reproduktivno samoodređenje), kao i pravo na uživanje najvišeg standarda reproduktivnog i seksualnog zdravlja (pravo na reproduktivno zdravlje).

Naše pitanje koje upućujemo vama: Zašto se Republika Hrvatska ne pridržava konvencija, zakona i propisa koje je i sama potpisala.

Zaključak: Republika Hrvatska mora osigurati da usluge pobačaja budu dostupne, stručne, kvalitetne i pristupačne (kako fizički i geografski tako i financijski I informacijski).

Kada države onemogućuju pristup sigurnom i zakonitom pobačaju žene se često odlučuju za nesigurne pobačaje, čime se ugrožavaju njihova prava, uključujući i pravo na život.